Povijest - Utvrda Grebengrad


    Prvi spomen ovog fortifikacijskog objekta javlja se u pisanim izvorima odnosno ispravi ugarsko-hrvatskog vladara Andrije II. Arpadovića (1205.-1235.) još 1209. godine. Spomenutom ispravom kralj je Varaždincima, zbog pružene pomoći prigodom njegova zatočenja u nedalekom Knegincu, podijelio povlastice te utvrdio granice gradskog posjeda. Na rubu tog posjeda smjestio se "...castrum Greben...".

    Greben, ili poznatiji kao Grebengrad, predstavljao je, prema veličini, drugu utvrdu Hrvatskog zagorja, a smjestio se na obroncima Ivanščice, na jugozapadnoj granici varaždinskog gradskog posjeda. Putem pisanih izvora povijest ove utvrde i njenih vlasnika može se fragmentarno pratiti sve do početka 18. stoljeća, kada se u spisima zagrebačkog Kaptola spominje kao ruševina. Kada je i tko sagradio ovu utvrdu nije poznato, ali pretpostavlja se da je podignuta krajem 12. ili u prvoj polovini 13. stoljeća. Naime, u ispravi Andrije II. koja je nastradala u požaru, Greben se spominje kao utvrda, ali već desetak godina kasnije, 1220. godine, u potvrdnici uništene isprave izdanoj od strane mladog kralja (prijestolonasljednika) Bele II. (1235.-1270.) lokalitet se spominje kao selo, odnosno kao "villa Greben".

    Između ostaloga, to je jedan od razloga sumnji u izvornost Andrijine isprave pa neki autori zaključuju kako je utvrda sagrađena kao dio fortifikacijskog sustava koji se počeo graditi po provali Tatara u ove krajeve. Prema njima, Grebengrad je 1247. godine sagradio knez Farkaš.

    Prvim vlasnikom ovog feudalnog dobra spominje se, prema vladarskoj ispravi iz 1209. godine, knez Gardun čiji će potomci uzeti pridjevak "de G(e)reben" te će, uz manje prekide, gospoštiju zadržati do gašenja obitelji koncem 15. stoljeća. Idući spomen vlastelinstva datira tek iz 1277. godine kada knez Gardun s braćom pred zagrebačkim Kaptolom izmjenjuje neka zemljišta s Jurjem Branićem i njegovom braćom, a koji mnogi autori neopravdano predstavljaju kao stjecanje dobra od strane predaka izvorne grebenske vlastele.
    Naime, takve se tvrdnje kose s podacima iz vladarske isprave Karla Roberta, izdane 10. prosinca 1322. godine Hektoru Vukoslavovom. Kasnije je vlastelinstvo prošireno još nekim naseljima, poput Zamlake 1324. godine.

    Nepoznato je od kada potomci kneza Garduna uz ime nose i dodatak "de G(e)reben", no njegov prvi spomen nalazimo krajem 13. stoljeća u vladarskoj ispravi Andrije III. Venecijanca (1290.-1301.) kojom "...knezu Gardunu koji se Gereben naziva" za vjernu službu daruje posjed Hrašćinu. Kako se ovaj obiteljski dodatak ranije nije spominjao u izvorima, a i knez je ovim dodatkom tituliran od strane vladara, izgleda da je upravo u to doba obitelj imenu pridodala rečeni dodatak, izveden iz imena vlastelinstva odnosno utvrde. U prilog tvrdnji govori i podatak da se obiteljski pridjevak samo nekoliko mjeseci ranije, u papinskom pismu upućenom 23. srpnja 1290. godine banu i velikašima, ne spominje. Uslijed nedostatka pisanih izvora, ali i zbog slabe istraženosti postojećih, značaj i uloga grebenskih vlastelina u povijesti srednjovjekovne Kraljevine Slavonije slabo su poznati.

    Fragmentarni podaci koji se nalaze u pojedinim zapisima samo potvrđuju kako je riječ o jednoj od najjačih velikaških obitelji, koja je vrhunac moći postigla na prijelazu 13. u 14. stoljeće. U prilog tome govori i već spomenuto pismo, u kojem papa Nikola IV. banu i velikašima preporuča svog legata, a između desetak velikaša naveden je i knez Gardun. Po svemu sudeći, uspon ove zagorske velikaške obitelji bio je vezan upravo uz promjenu na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Posjednici grebenskog vlastelinstva podržali su novog vladara, što je njemu svakako trebalo, a u donacionalnom sustavu koji je tada vrijedio vladar je svoje vjerne pristaše i dobro nagrađivao.

    To potvrđuju nastupajuće godine jer vladar izdašno dariva kneza Garduna i njegova brata Vukoslava, dodijeljujući im Medvedgrad i Kalnik te Hrašćinu. Vjerojatno je tada knez Gardun i uzdignut na rang velikaša, u prilog čemu bi mogao govoriti i prikaz s njegova grba koji, uz zupčasto kolo, sadrži i prikaz lava. Naime, lav je bio zaštitni znak Mlečana, a novi vladar je podrijetlom ipak bio Venecijanac, pa je moguće da je Gardun u grb ugradio znak svoga zaštitnika, lik lava. Ta izdašna darivanja na početku vladavine novog kralja ujedno svjedoče da se Andrija III. želio okružiti jakim pristašama, prijeko potrebitim u tim burnim srednjovjekovnim vremenima.
    Osim toga, Gardun je dobio i porezni imunitet, odnosno oslobođen je banske "zalaznine" (obveza ukonačivanja kralja odnosno bana-vladarskog zastupnika u Kraljevini Slavoniji) i dobio je pravo samostalnog ubiranja kunovine i drugih daća, sa njemu dodijeljenih posjeda.
    Kako se obitelj knezova de G(e)reben širila i granala, tako su i obiteljski posjedi u 14. i prvoj polovici 15. stoljeća više puta bili izloženi unutarobiteljskoj diobi. Teritorijalni opseg grebenskog vlastelinstva, ali i obiteljskih posjeda u drugim dijelovima Kraljevine Slavonije, zasigurno predstavlja jedno od zanimljivijih pitanja. Iako su u izvorima sačuvani fragmentarni podaci o stjecanju ili gubitku odnosno prodaji pojedinih dobara, opseg samog vlastelinstva nije poznat sve do kraja 14. stoljeća. Tada se javlja dokument posvećen razdiobi grebenskog dobra, izdan od strane zagrebačkog Kaptola 5. lipnja 1399. godine, a koji sadrži sumarni popis svih naselja koja su ulazila u okvir ove feudalne gospoštije.
    Izaslanik Kaptola, u suradnji s Franjom de Zechen, sucem kraljevskog dvora, obavlja diobu vlastelinstva na dva jednaka dijela, a rečeni dokument svjedoči u prilog tvrdnji kako je Grebengrad predstavljao vlastelinstvo zavidnog teritorijalnog opsega. Ukoliko prema dokumentu pratimo granice, utvrdit ćemo da se grebensko vlastelinstvo prostiralo na potezu od današnjih ruševina utvrde preko Hrašćine, prema jugu do Huma Brezničkog i Visokog, a zatim na sjever prema Ključu, zatvarajući krug kod današnjih ruševina. Sačuvani izvornik isprave, pohranjen u arhivu HAZU, oštećen je upravo na mjestima gdje se imenuju grebenska naselja (villa, predium). Iz tog razloga ne mogu se sva identificirati, ali sigurno je da je krajem 14. stoljeća u sklop vlastelinstva ulazilo dvadesetak naselja. Od njih su se u gotovo izvornom imenskom obliku do danas održala naselja - Madžarevo (Magyarlak), Zamlaka (Zamlacha), Gojanec (Gayawch), Beletinec (Beletynch), Radešić (Radosowch), Breznica (Breznicha), Vukovec (Wlchowch ?) itd. Neka su naselja, poput Brezničkog Huma (Lonya), kroz povijest promijenila ime, a neka su svakako i nestala.


    Od prvih njenih posjednika, kneza Garduna s potomstvom, ovaj je kraj prolazio burnu srednjovjekovnu povijest koja je bila obilježena bračnim i nasljednim katarzama, međusobnim sukobima grebenskih posjednika, ali i međususjedskim sukobima. U susjedstvu Grebengrada nalazio se crkveni red Ivanovaca, odnosno opatija Bela s kojom grebenski velikaši nisu bili u najboljim odnosima. Naime, u prvoj četvrtini 14. stoljeća izbio je krvavi sukob između grebenskih posjednika i belske opatije. Iako nam sačuvani izvori ne kazuju uzrok ovog sučeljavanja, znamo da je ono bilo vrlo oštro te popraćeno neprijateljstvima, nepravdama, uništavanjima, ubijanjima i spaljivanjima, a završilo je međusobnim mirenjem sukobljenih. O tome nam svjedoči potvrdnica ugarsko-hrvatskog vladara Karla Roberta (1342.-1382.), izdana 13. prosinca 1322. godine u Temišvaru, kojom je vladar potvrdio izmirenje belskog priora Gerarda i generalnog priora reda Phylippa s jedne strane, te Hektora Vukoslavova i njegova brata Punyka Grebenskog s druge strane.

    Grebengradski vlastelini rodbinski su bili povezani s nizom susjeda, poput obitelji Kastellanffy, vlasnicima Bisaga, te Herkffy, posjednicima nedaleke Zajezde, s kojima su sklopili i ugovor o međusobnom nasljeđivanju. Burnu srednjovjekovnu povijest pratili su mnogi sukobi, a osim već spomenutog "rata" s belskom opatijom grebenski knezovi su se vrlo često sukobljavali i parničili s Varaždincima. Bilo je i unutarobiteljskih sukoba. Sredinom 14. stoljeća, braća Petar i Lorand su uz kraljevu privolu iz dijela posjeda Hrašćina istjerali svoje rođake - Stjepana, Pavla i Dionizija. O tome nam svjedoči Ljudevitova vladarska isprava izdana 11. listopada 1361. godine u Budimu. No, da optužbe ipak nisu bile bez osnove potvrđuje nam i Ljudevitova odredba o poništavanju svih isprava koje su ti rođaci isposlovali protiv, kako su rekli, "okupatora dijelova posjeda istih". Naime, izgleda da su Punyk Grebenski ili njegovi sinovi, Petar i Lorand, sredinom 14. stoljeća izgubili vlastelinstvo zbog nevjere prema kralju. Na takav zaključak navode nas isprave Ljudevita I. (1342.-1382.) izdane Petru Punykovom, kojima mu 1357. godine vraća posjed Zamlaku, a 1360. godine potvrđuje isprave svojih prethodnika te oslobođenje od svih podavanja kraljevskom fisku. Povod tome bila je vjerna i odana Petrova služba pri povratku jadranskih gradova ispod mletačkog jarma, a pothvat je uspješno okončan mirom u Zadru 1358. godine.

    Ubrzo nakon toga, Lorand i njegov sin Nikola pred zagrebačkim Kaptolom sklapaju nagodbu s Lorandovim bratom Petrom, koji im potvrđuje neko svoje darovanje obavljeno pred stolnobiogradskim Kaptolom i daruje im posjed Zamlaku, a uglavljene su i odredbe o međusobnom nasljeđivanju u slučaju smrti jednog od braće. Ubrzo po sklopljenoj nagodbi, kralj u Višegradu prihvaća 30. srpnja 1367. godine ugovor kojim Ivan Herk od Zajezde u slučaju smrti bez potomstva sva svoja dobra ostavlja Petru Grebenskom, bratu svoje supruge Ilke. 29. studenoga iste godine ove odredbe osnažili su, pred zagrebačkim Kaptolom, ugovorom o uzajamnom nasljednom pravu Pavao, malodobni Ivanov sin, te Petar i Lorand, braća njegove majke Ilke. Iz ugovora su jedino izuzeta dva posjeda koja su ranije namijenjena Ivanovoj sestri Katici.

    Svoj povijesni put Greben dalje nastavlja dolaskom grofova Celjskih i njihovog vojskovođe Ivana (Jana) Vitovca, a koji je posjed oteo Grebenskima krajem prve polovine 15. stoljeća. O njegovoj važnosti govori i podatak da je Vitovec uz obiteljsko ime dodao i pridjevak "de Gereben". Za zagorskog kneza i bana Vitovca vrijedi još spomenuti da je 1467. godine započeo gradnju samostanske crkve Blažene Djevice Marije, u vlastelinskom trgovištu Remetincu (danas župna crkva BDM Kraljice sv. Krunice), a čiju je gradnju izgleda dovršio Ivaniš Korvin ili njegova suruga Beatrix. Ubrzo je, već 1469. godine, knez Vitovec umro, a zbog nevjere kralj Matija Korvin (1458.-1490.) oduzeo je 1488. godine Vitovčevim sinovima Jurju i Ivanu vlastelinstvo i darovao ga svom nezakonitom sinu Ivanišu. Tada je, na početku dugogodišnjih i stalnih provala Turaka Osmanlija u ove krajeve, (V)Ladislav Hermanffy, slavonski podban i ugarski podpalatin, povratio vlastelinstvo svojih predaka. Bio je to posljednji izvorni grebenski vlastelin, koji je 1481. godine, budući da nije imao potomstva, posinio Baltazara Batthyanya. Smrću (V)Ladislava Hermanffy de Gereben 1490. godine ugasila se ova stara velikaška obitelj.

    Po posvojiteljevoj smrti Baltazar Batthyany nije ušao u posjed grebenskog vlastelinstva već je ono preuzeo slavonski herceg i sin kralja Matije, Ivaniš Korvin. Baltazar je u posjed ogromne gospoštije ušao tek pred sam kraj 15. stoljeća, čime je udaren temelj moći ove obitelji u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Vlastelinstvo je stotinu i pedesetak godina, uz manji prekid za uzurpacije od strane bana Nikole Frankopana 1621./22. godine, zadržala obitelj Batthyany. Udajom Elizabete Batthyany za Jurja Erdödya vlastelinstvo je sredinom 17. stoljeća prešlo u posjed grofova Erdödy. Kraj srednjovjekovnog castruma nije poznat, ali utvrda svakako više nije u funkciji početkom 18. stoljeća, budući da se u izvorima zagrebačkog Kaptola 1712. godine spominje kao ruševina ("...diruti castri Greben...").


    kaštel (latinski), antičko rimska utvrda ili manji utvrđeni vojni tabor, poglavito uz linije obrambenog limesa. U srednjem vijeku samostalna utvrda ili pojedini objekt (kula) u nekome utvrđenom kompleksu. Često označava i grad (burg) ili naselje podignuto uz grad odnosno neki drugi utvrđeni objekt. Kaštele su u vojno-obrambene svrhe podizale plemićke obitelji, crkvene ustanove i državna vlast. U hrvatskim krajevima kašteli u doba turskog osvajanja gube prvotno feudalno obilježje i uklapaju se u pogranični vojno-obrambeni sustav.