Povijest - Stari grad Ribnik



    Stari grad Ribnik jedan je od najzanimljivijih i iznimno vrijednih spomenika srednjovjekovonog graditeljstva. Naime, riječ je o rijetkom primjeru nizinske vodene utvrde, tzv. Wasserburga, budući da su tadašnji stanovnici mogli, u slučaju opasnosti, zatvoriti korito potoka, čime bi nastalo malo jezero, odnosno ribnjak, a sama utvrda postala bi otok. U vrijeme brojnih napada i ratova, ako bi neprijatelj i došao do grada, ne bi nigdje imao dobro uporište, budući da je voda dopirala do samih zidina. Kako je domet srednjovjekovnih ratnih sprava bio malen, jaki gradski zidovi i duboke grabe bili su dovoljni za obranu. No u zapisniku iz 1558. navodi se da više nema ribnjaka, a da mlin pod gradskim nasipom melje samo za velikih kiša.

    Potkraj 13. i početkom 14. stoljeća vladali su ribničkom regijom vodički ili gorički knezovi Babonići (Blagaji), posjedovali su tada zemlje od Gvozda do Kupe i Save, te od granice Kranjske do Bosne. Te im zemlje u povodu svoje krunidbe u Zagrebu potvrđuje Karlo Roberto 1300-te da "vladaju njima kao i njihovi preci". Spomenuti preci su stoga vjerojatno izgradili njegovu najstariju jezgru. Bili su najvažnija porodica svog vremena, potjecali od plemena čije su djedovske zemlje bile u goričkoj župi oko Steničnjaka, južno od Kupe, i čija se plemenska organizacija za vrijeme Arpadovića raspada u procesu feudalizacije.

    Imali su razloga da se u području Ribnika učvrste: snažni su im rivali u susjedstvu bili okićki knezovi, Jaroslavu Okićkom imanja dopiru sve do Zagreba (1217), a njegov sin "Iwan, comes de Oclych" je zbog hrabrosti u borbi protiv Tatara dobio dozvolu za izgradnju okićkog blizanca Lipovca, pa je preoteo čak i Samobor Otokaru II. No, isti je Ivan Okićki morao predati Lipovac Radoslavu Baboniću (1283), kojem je Andrija III te godine doznačio "okićke, galaške, petrinjske, vinodolske, želinske, podgorske i samoborske zemlje sa svim gradovima u njima sagrađenim". Radoslavov predak Stjepan Babonić je sa svojim 250 konjanika uz Andriju II sudjelovao u križarskom pohodu "Svetoj zemlji", a njegovi potomci posjedovali su čast bana "čitave Slavonije" gotovo neprekidno od sredine 13. stoljeća do 1323. godine. No, pošto su se priklonili politici Venecije, Karlo Roberto ih je svrgao s banske časti, oduzeo im imanja između Kupe i Save, a novi ban Mikac Prodanić potiskuje ih u Pounje, pa glavna grana porodice 1330. po prvi puta nosi ime po gradu Blagaju na Sani.

    1382. godine gradom Ribnikom biva obdaren Akuš Prodanić. Njegov ga sin Mikac (unuk spomenutog Mikca Prodanića) prodaje Nikoli Frankopanu ("krčkom i senjskom") godine 1394. za golemu hrpu od 9600 zlatnih dukata i otada grad ostaje u rukama Frankopana gotovo dva stoljeća. Od 1576. sve do Zrinsko-Frankopanske bune 1670. vlasnik Ribnika je porodica Zrinskih (od 1678. do 1691. u Ribniku još stanuje Petrov nećak Adam Zrinski do pogibije u borbi s Turcima kod Slankamena), a poslije grofovi Petazzi. Od 1839. drži ga graditelj Lujzinske ceste, podmaršal u austrijskoj vojsci Filip Vukasović, da bi ga u 19. stoljeću popravio i održavao mađarski plemić Gall, te je do danas pod krovom. 1903. godine općina kupuje stari grad od obitelji Hahn, nakon čega su u njemu bili razni sadržaji, od obrtničkih radionica, škole i pošte do skladišta i stanova.








    Ribnik je smješten u nizini potoka Obvrh, okružen jarkom s ribnjakom. Prilazilo mu se pokretnim mostom. Građen na dva kata, dijelom od dobro klesana kamena, ima osnovu u obliku nepravilna kruga; u unutrašnjem su dvorištu arkade. Obrambena kula na istočnoj strani (kraj prvotnog, danas zagrađenog ulaza) s grbom Frankopana bila je vrlo visoka; nasuprot njoj je peterokutna kula sa šiljkom prema neprijatelju, za koju se smatra da je u njoj bila kapela. Prostor kapele je ujedno služio čitanju, pisanju, poetiziranju, tu se je posvećivalo nauci i umjetnosti, a u njemu su mogle biti smještene i male, niske spavaonice. Između obiju kula nižu se zgrade u obliku vijenca. Na gradu je očuvan niz kasnogotičkih renesansnih arhitektonskih detalja (dovratnici, prozori, strijelnice, izljevi).

    Da je Ribnik pripadao uglavnom vremenu borbe "hladnim" oružjem svjedok su najstarije šišarde-strijelnice - jednostavni duguljasti urezi u zidu, a kasnije je tek prilagođen i vatrenom oružju. Njegov nepravilni kružni poligon zidova s dvije nasuprot postavljene kule različitih stilskih izraza, različite konstrukcije i debljine zidova sugerira realnu mogućnost da je u svojoj jezgri Ribnik posjedovao najprije kružnu palisadu i romaničku branič-kulu (takav "donjon", ranosrednjovjekovna kula bez ulaza u prizemlju i s rupom za bacanje uznika u podrumsku ćeliju, nestaje u Europi oko 1200.), pa da je čak u najstarijoj prošlosti možda bio i župski grad iz vremena narodnih vladara.

    Kao i brojni drugi utvrđeni gradovi, i Ribnik ima svoje legende, poput tajnih hodnika i prostorija, stražarnica, skloništa, tamnica, osebujnih strijelnica i nedostupnih, zazidanih tragova hodnika, starijih naknadno zatrpanih otvora, kao i novijih zbog promjene ratne tehnike. Prema nekim predajama, današnja branič-kula bila je mnogo viša u prošlosti i mogla se vidjeti čak iz slovenske Metlike, koja je udaljena oko devet kilometara. U zidu branič-kule postoje tragovi da su debele kamene zidine bile horizontalno povezane drvenim oblicima na isti način kao i kod mnogih ostalih europskih srednjovjekovnih gradnji, kod kojih su majstori nastojali ukrutiti zid ulaganjem drvenih greda u unutrašnju masu zida. To, uostalom, i nije bio samo srednjovjekovni način, nego potječe iz rimskog doba.



    markacija (francunski), označivanje, obilježavanje planinarskih putova. Najčešća je tzv. Knafeljčeva markacija – crveni krug s bijelom točkom u sredini. Obilježavaju se obično stabla ili stabilno kamenje, po mogućnosti u visini očiju; markirati (od francuskog), obilježiti.