Povijest - Dvorac Maruševec


    Dvorac Maruševec svojom ljepotom i privlačnošću jedan je od najvećih dragulja Hrvatskog Zagorja, uz bok dvoraca Trakošćan i veliki Tabor. Današnji njegov izgled samo je blijeda slika raskoši ovog pradavnog sredovjekovnog burga čije postojanje povijesni izvori bilježe već sredinom 14. stoljeća, kada je na ovim prostorima bilo obiteljsko gnijezdo plemića Vragovića. Vjerojatno je tada na mjestu današnjeg dvorca postojao drveni dvor koji je tijekom svojih 600 godina postojanja više puta mijenjao svoj izgled. Dvorac Maruševec u svom zidanom obliku spominje se već rane 1547. godine, a bio je vlasništvo obitelji Vragović o čemu svjedoče natpis i grb obitelji na zapadnoj strani dvorca. Sličan izgled današnjem, dvorac je dobio vjerojatno krajem 16. stoljeća za vrijeme vladavine Baltazara Vragovića, a u to je vrijeme prikazan kao Wasserburg, tj. bio je zaštićen vodenim opkopima što je bila efikasna zaštita pred najezdom Turaka.

    Posljednji iz obitelji, Vragović bio je Franjo Adam, za čije vladavine obitelj dobiva i barunski naslov. Pošto nije imao muškog potomstva, za svog nasljednika imenuje plemića Krstu Črnkovačkog, tadašnjeg zagrebačkog podžupana i kapetana banove tjelesne garde. Već godinu dana kasnije (1717.) Krsto pogiba kod Zrina u borbi protiv Turaka, a dvorac prelazi u vlasništvo obitelji Pasztory, zatim Kanotaj i na kraju obitelji Patačić. Nakon Patačića, Maruševec često mijenja svoje vlasnike tako da ga već 1873. godine od baruna Simbschena, kupuje pruski grof Artur Schlippenbach. Artur je inače imao namjeru od Erdödya kupiti varaždinski Stari grad, no kako to nije uspio, zadovoljio se Maruševcom. U to je vrijeme izvedena temeljita rekonstrukcija dvorca, tako je 1877. godine dograđena trokatna kula s neogotičkim arhitektonskim elementima, a južno pročelje dvorca dobiva istaknuti centralni rizalit. Sva su pročelja ukrašena bogatim dekorativnim elementima uobičajenim za 19. stoljeće, te dvorac napokon dobiva današnji izgled. Zidovi su bili prekriveni velikim tapiserijama i slikama poznatih europskih slikara iz 17. i 18. stoljeća. Dobar dio tih ulja na platnu danas se nalazi u Muzeju Varaždin, gdje predstavlja najvredniji dio fundusa najstarijih majstora slikara.

    Godine 1883. zajedno s kurijom Čalinec, Maruševec kupuje dr. Oskar pl. Pongratz koji je preoblikovao perivoj, postavio nova ulazna vrata na južnom pročelju i izgradio novo stubište koje je očuvano do danas, a u stubišnom prostoru postavio Monnaccellijeve tapiserije s prizorima iz lova koje se tu iako dosta oštećene nalaze i danas. U njihovom je vlasništvu dvorac bio sve do 1945. godine dok im isti nacionalizacijom nije oduzet, a Pongratzi preselili u Austriju.

    U tijeku II. svjetskog rata dvorac je bio devastiran, gotovo uništen, a iz njega su nestale mnoge dragocjenosti. Poslije rata korišten je kao dječji dom, a od 1969. uzima ga u najam adventistička vjerska zajednica koje je uložila velika sredstva u njegovo ponovno restauriranje. No nikada više on nije dosegao onaj sjaj i raskoš kakav je nekada imao za vrijeme Schlippenbacha ili Oskara Pongratza. Danas se o dvorcu brine općina Maruševec te nastoji naći zakupca koji bi uložio u njegovu restauraciju te unio u dvorac nove sadržaje i učinio ga osnovom budućeg razvoja visokog turizma u ovom prelijepom kraju.
    U sklopu dvorca Maruševec nalazi se prekrasan perivoj koji je u današnje vrijeme samo dio nekadašnjeg prostranog engleskog perivoja kakav je bio prije drugog svjetskog rata kada je zapremao 7 hektara. Vrijeme nastanka perivoja nije poznato iako se pretpostavlja da je on već postojao u drugoj polovici 18. stoljeća. Od tog vremena potječe prikaz dvorca i njegove okoline u knjizi Status familiae Patacich. Podaci govore da je perivoj dobio sadašnji izged negdje oko godine 1884., nakon što je prema zamisli grofa Schlippenbacha čitav dvorac temeljito restauriran, obnovljen i dograđen kulama. Ispred pročelja dvorca bio je veliki dekorativni vrt s fontanom u sredini. U perivoju, koji je oblikovao neki čuveni nizozemski majstor čije ime nije sačuvano, nalazilo se mnoštvo egzotičnog crnogoričnog drveća (kavkaske jele, grčki borovi).Veći dio perivoja je zahvaćen agrarnom reformom, danas uništen i pretvoren u livade i oranice. Danas je perivoj Maruševec zaštićen hortikulturni spomenik, no tek nekoliko višestoljetnih primjeraka crnogorice i bjelogorice podsjeća na njegov nekadašnji sjaj.


    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.