Povijest - Kaštel Petrapilosa




    Kostel, ruševine srednjovjekovnog kaštela zapadno od Buzeta, smješten je na klisuri iznad potoka Bračane koji se dva kilometra dalje ulijeva u Mirnu. Smatra se da je ime kaštela povezano s morfologijom i raslinjem lokaliteta na kojem je podignuta utvrda, te ono u prijevodu doslovce glasi Kosmati grad, dok ga domaće žiteljstvo naziva samo Kaštel ili kaštel Petrapilosa. U najstarijim latinskim vrelima utvrda se naziva Petrapilosa (ili Petra Pillosa), dok se u talijanskom jeziku koristi ime Pietrapilosa.

    Zahvaljujući izvanrednom položaju iznad doline Bračane mjesto je bilo nastanjeno već u prapovijesno doba. Terase gradinskoga naselja prepoznatljive su međutim samo na sjevernoj strani, svi ostali arhitektonski tragovi prapovijesnog naselja nestali su s gradnjom srednjovjekovnog kaštela. Nastanjenost mjesta tijekom brončanog i željeznog doba potvrđuju nalazi ulomaka keramike te nalaz ostave željeznoga oružja datiran oko 600.pr.Kr. U najstarijim slojevima, osim ulomaka keramike, pronađeni su i neki drugi predmeti poput željezne strelice, koštanog pršljena korištenog kao uteg za vreteno, srednjovjekovnog novčića, dijela jednog žrvnja te noževa. U antici se ondje nalazila rimska utvrda, a iz istoga su razdoblja i nalazi žarnih grobova s prilozima na okolnim poljima. U unutrašnjem dvorištu kaštela pronađeni su ulomci keramičkih posuda iz ranijeg i razvijenog srednjeg vijeka. Najviše je stolnog glaziranog posuđa iz sjeverne Italije, majolike, a ima i nešto grube kuhinjske keramike. Riječ je o ulomcima trbušastih lonaca ukrašenih urezivanjem uzoraka valovnica ili kosih ureznih crta, gravura karakterističnih za kraj 15. i prvu polovicu 16. stoljeća.

    Mišljenja o tome kada je nastala sama srednjevjekovna utvrda razlikuju se; neki je datiraju u 6.st., neki u 10.st. U pisanim izvorima Kostel se prvi put spominje 965. godine pod nazivom Ruin (ruševina), kada ga je patrijarh Rodoald poklonio porečkom biskupu za borbu protiv prodora Slavena u krajeve oko rijeke Mirne. Od tada pa do početka 13.st. u Istri se izmjenjuju razdoblja dugotrajnih borbi za nasljedno pravo vlasti između germanskih feudalnih obitelji, akvilejskih i gradeških patrijarha. 1208.g. utvrda dolazi pod vlast akvilejskih patrijarha. Feudalac Petrapilosa (Vulingius de Petra Pilosa) – koji je ime nesumnjivo dobio po utvrdi – spominje se kao akvilejski vazal 1210. godine. 1238. godine vlasnik kaštela postaje Vikard I (od tada zvan Vikard de Pietrapilosa) koji ga obnavlja 1285.

    U 13. i u prvoj polovici 14. stoljeća Petrapilose se ubrajaju u vodeće istarske plemićke obitelji. No, njihovim izumiranjem 1336. god. utvrda dolazi pod vlast namjesnika akvilejskih patrijarha koji je drže u posjedu sve do 1420.g. Godine 1421. oduzima je Venecija i sjedinjuje s ostalim mletačkim posjedima u Istri. Godine 1440. mletački dužd dukalom dodjeljuje Castrum Petraepillosae piransko-koparskom plemiću Nicoli Gravisiju iz Pirana u „vječni feud“ koji je sačinjavalo 12 sela na oko 89 km2 zemlje. Bio je to najprostraniji istarski feud pod mletačkom upravom, kojem su Gravisijevi nasljednici ostali gospodarima sve do propasti Mletačke Republike. Prestankom njihove uprave, međutim, ubrzalo se gospodarsko slabljenje posjeda Petrapilosa. Iako je prema nekim izvorima Kaštel izgorio u drugom desetljeću 17.st. i poslije više nije bio obnavljan, život se u njemu nastavio do kraja 18.st.

    Šetnja ostacima utvrde Kosmati kaštel može vam samo dijelom dočarati njezin izgled u prošlosti. Glavni ulaz nalazio se na zapadnoj strani, a vodio je prema glavnoj kuli, koja je djelomično imala i stambenu namjenu. Kulu su štitila dva obrambena zida oblikujući dva unutarnja dvorišta sa zapadne i sjeverne strane. Dvorišta su bila povezana drugim ulazom uz sjeverni ugao kule. Dalje u smjeru istoka prolazom kroz treća vrata dolazilo se do crkvice sv. Marije Magdalene. Malim vratima najvjerojatnije se dolazilo do obrađenih terasa izvan bedema. Iz vanjskog dvorišta kroz uski zavijeni ulaz ulazi se u središnji kompleks utvrde. Ulaz čine stepenice uklesane u stijenu i manja obrambena kula. Tek se sada nalazite u središnjem dijelu utvrde, točnije, u njezinom unutrašnjem dvorištu. Iz njega se ulazilo u glavnu zgradu za stanovanje (palas), reprezentativni dio koji je imao najmanje 4 kata. Palača je prislonjena uz glavnu obrambenu kulu visine 19 metara. S obzirom da su zidovi kule bili široki 4m, danas je ona najbolje sačuvana. Na vanjskom dvorištu postojale su i pomoćne zgrade. Potpun krug oko središnjeg kompleksa utvrde nije međutim moguće napraviti, jer je na južnoj strani središnji kompleks do samog ruba klisure i nema „međuprostora“ između njega i bedema.



    Izgled utvrde kroz povijest doživio je niz promjena. Isprva je utvrdu činila samo glavna obrambena kula te nešto manjih građevina smještenih na površini već opisanog „središnjeg kompleksa“ oko kojeg je izgrađen obrambeni zid. Tada nisu postojali vanjski bedemi, vanjsko dvorište i crkvica. Bila je to manja, jednostavna utvrda namijenjena isključivo obrani, smještaju vojnika, možda i smještaju stanovnika u blizini u slučaju opasnosti. Naknadno je dio vanjskog zida pojačan i povišen. Nakon prve veće štete (vjerojatno krajem 12. ili početkom 13.st.) gradi se palača uz obrambenu kulu te obitelj Pietrapilosa započinje život u njoj. Tada je najvjerojatnije izgrađena i crkvica sv. Marije Magdalene koja je sastavni dio vanjskog bedema, pa je za pretpostaviti da je tek tada utvrda dobila bedem koji i danas postoji. Dotadašnja utvrda počela je tako činiti središnji kompleks, a bedem je formirao vanjski dio utvrde i vanjsko dvorište. Nakon novog stradavanja (vjerojatno negdje 1274. godine) izgrađena je još jedna zaštitna kula na ulazu iz vanjskog u unutrašnje dvorište.

    Crkva sv. Marije Magdalene podignuta je za vjerske potrebe vojnika i plemstva, dok se ostalo stanovništvo podno utvrde koristilo obližnjom crkvom sv. Antuna Opata. Nepravilnog je četvrtastog tlocrta, s upisanom četvrtastom apsidom, natkrivenom bačvastim svodom. Na pročelju, u osi glavnog ulaza, podignuta je visoka preslica s jednim zvonom. Od crkvenog namještaja očuvale su se samo zidane klupice. Nakon početka obnavljanja pronađeni su ulomci srednjovjekovnih fresaka, a među njima i nekoliko s ostacima glagoljskih i latinskih grafita. Ostaci fresaka datirani su u drugu polovicu 15.st. i danas se čuvaju u Zavičajnom muzeju u Buzetu. Prestankom života unutar kaštela prestaje i funkcija crkve: posljednja služba u njoj održana je 1793. (sam kaštel je tada već bio u fazi propadanja).


    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.