Povijest - Stari grad Dvigrad



    Arheološko područje srednjevjekovnog grada Dvigrada najvažnije je kulturno dobro cijelog područja Općine Kanfanar te zasigurno i najposjećenije, te na određeni način predstavlja temelj kulturnog identiteta ovog područja. Samo naselje, smješeno na koti 150-175 m.n.v., zapravo je jedinstven grad, iz povijesnih izvora poznat kao Moncastel, koji se još od 9.-10.st. spominje zajedno s kaštel Parentinom kao Duo Castra, Due Castelli, Dvegrad. Nakon propasti kaštel Parentina, ovom naselju ostaje zajednički naziv, kojeg će zadržati do današnjih dana. Linija širenja naselja, od kasnoantičkog praesidiuma s vanjskim bedemom na tragu prapovijesne gradine, zadržava se i kroz ranobizantsko razdoblje stvaranjem castruma, izduženog oblika s tupim kutevima na longitudinalnim stranama.

    Izvjesno je da je Moncastel građen kao predstraža u ageru kolonije Pula, te je u početku izvorno pripadao Puljskoj biskupiji, ali već od 929.g. zasigurno pripada Porečkoj biskupiji.

    Drugu fazu proširenja naselje doživljava u vrijeme vladavine akvilejskih patrijarha, u što se ubraja proširenje fortifikacija, veći dio naselja, romanička i gotizirana faza crkve sv.Sofije i pretorova palača.

























    Treću fazu proširenja i dodatnog utvrđivanja naselja može se smjestiti nakon razaranja od strane genovežana 1354.g., i Venecije 1381.g., provedenu od Venecije kao novog vlasnika (nakon 1413.g.), početkom 15.st. Tijekom 15.i 16.st. može govoriti o proširenju suburbija do crkve BDM od Lakuća, i tu otprilike završava prostorni razvoj Dvigrada kao naselja.

    Crkva sv.Sofije je najreprezentativniji pojedinačni objekt u području, s četiri utvrđene razvojne faze (kasnoantička - 5./6.st., predromanička 8 st.-770.g., romanička 12.st., gotička 14./15.st.). U svom sadašnjem korpusu, poglavito nosi obilježja rane romaničke trobrodne bazilike s uzidanim apsidama, ali su istraživanjima otkriveni ostaci manjih prethodnih crkvi (jednobrodna s izbačenom apsidom u kasnoj antici, jednobrodna s tri upisane apside u predromanici). Zvonik i krstionica nastali su potkraj romaničkog razdoblja (1249.g.), a u gotici je dodana bočna sakristija i izmijenjen je mobilijar, od čega posebno treba spomenuti krstionicu iz 14.st.

    Povijest Dvigrada obično oko vidi u njenoj konačnici: ruševinama. Ali upravo te ruševine, to golemo kamenje želi namjerniku govoriti svoju priču. Dvigrad je smješten u Drazi - dubokoj udolini koja se od Pazina proteže do mora, gdje završava u morskom kanalu - Limu. Lim je bio limes, granica između puljskog i porečkoj agera. U predhistoriji kao i u antici Dragom je vodio put od mora prema unutrašnjosti Istre. Dvigrad - i sama riječ govori - to su dva grada. Danas je vidljiv samo jedan, na sjevernoj strani u Drazi, a i taj u ruševinama. Drugi grad, s južne strane, nazvan Parentin danas se uopće ne vidi - ostao je samo zaravnak. Dvigrad je postojao već u prethistoriji, i njegovu povijest možemo pratiti i prema arheološkim nalazima i kasnije prema pisanim dokumentima. U okviru rimske provincije Istre Dvigrad je na graničnom području puljskog i porečkog agera. Bio je na odličnom mjestu, na sjecištu puteva. Arheološki nalazi govore da je mjesto cvalo dok je rimsko carstvo napredovalo, a kad je ono nestalo udarcima barbarskih naroda, i gradovi su se počeli osipati, osobito nakon teških i opakih bolesti koje su na nezdravom terenu, kakav je bio i Dvigrad, česte i pogubne.

    Nakon velikog pomora stanovništva Istre u VI. i VII. st. na istarski se prostor spušta novo stanovništvo - Slaveni, Hrvati. Državna uprava još nije organizirana, a i zemlja je zapuštena. U to vrijeme zapuštenu zemlju kultiviraju benediktinci koji su upravo oko Lima ostavili traga u ranom srednjem vijeku. Dolazi do oštrih i bezpoštednih borbi između akvilejskih patrijarha i Mlečana koji su početkom XIV. st. već imali snažan utjecaj na zapadnoj obali Istre. U tu borbu upliće se i poznata obitelj puljskih plemića Castropola, na strani Goričkih knezova kao patrijarhovih odvjetnika. U borbama između Đenovežana i Mlečana, Dvigrad je opsjedao đenoveški admiral Paganin Doria i razorio ga 1354. godine.

    U daljnjim borbama Dvigrad je ponovno nastradao 1381., sada od Mlečana, koji su ga spalili, stanovništvo poklali, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Unatoč tome Dvigrad nije postao njihov posjed. Zaokružujući sustavno svoj istarski posjed Mlečani su obećavanjima i silom, već početkom XV. st., nastojali sve veće i jače istarske gradove podvesti pod svoj utjecaj.

    Dvigrad je postao mletačkim posjedom 1413. godine kada je Venecija odredila da na čelu Dvigrada stoji podeštat, izabran između plemića grada Kopra, a kome će grad kao godišnju nagradu davati 390 lira. Prvo stoljeće mletačke uprave vrijeme je uspona Dvigrada: nakon toga dolazi do čestih kuga, stalnih malarija, što je i uzrokovalo tragičan pomor stanovništva, a s tim u vezi i smjene cjelokupnog stanovništva Dvigrada. Od sredine 1544. do kraja stoljeća stalni su sukobi između Mlečana i Austrijanaca. Stanovništvo Istre nesigurno je i u selima i u gradovima. Nakon mletačko-austrijskog rata 1615. godine tkz. uskočkog rata, Dvigrad je doživio teške dane. Opsjedaju ga razjareni uskoci koj, ne mogavši ga osvojiti, osvetu okreću prema okolnim selima koje pale, robe i uništavaju. Oko 1630. grad je posve napušten, u njemu borave samo najsiromašnije porodice, čekajući smrt grada koji ih okružuje. 1650. biskup Tommasini posjetio je Dvigrad i tu našao samo tri obitelji. Kad je 1714. napuštena bazilika Sv. Sofije, grad je prepušten umiranju bez priziva. Zidovi kuća su se srušili, zidine popadale, bunar u gradu bio je zagađen. U grad su se uselile zmije, korov i makija. Tako je do danas.


























    U Dvigrad ulazimo kroz gradska vrata koja i danas stoje, te stižemo u potgrađe koje je bilo zaštićeno prvim pojasom gradskih zidina. Putem, kojim su stoljećima prolazili Dvegrajci, kako ih zove Istarski razvod, stižemo do drugih vrata koja su izgrađena u drugom prstenu gradskih zidina. Tako se i ulazilo u grad: od vrata do vrata. Uz golemu branič-kulu s južne strane grada penjemo se putem koji nas vodi do trećih, posljednjih vrata, koja nas konačno puštaju u samo središte grada. Na vrhu, na živoj stijeni sagrađena je ranokršćanska crkva Sv. Sofije. Crkva je dominirala gradom svojom visinom, širinom i ljepotom. Crkva je imala tri lađe, a u sredini oslonjena na stupovlje srednje lađe, bila je u XIII. ili XIV. st. izgrađena propovjedaonica koja ima lijepe reljefe na ogradi, od kojih se posebno ističe onaj sa Sv. Sofijom koja u svakoj ruci drži po jedan grad. To je simbol Dvigrada. Bazilika se početkom XIX. st. urušila, propao je krov i od toga vremena zub vremena dokrajčio je ovu veličanstvenu građevinu. Na kraju, pitanje je samo dokle će još ovaj minuli grad svjedočiti vremenu, koliko mu još treba do konačne propasti...



    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.