Povijest - Dvorac Lovrečina Grad




    Lovrečina je danas dvorac koji se nalazi pokraj rječice Velike, četiri kilometra sjeveroistočno od Vrbovca. Sjedište je gospoštije od 13. st., a kao utvrda se spominje od 16. st. Do 15. st. vlastelinstvo se nazivalo Gostović ili Gostovec (Gostoyg), a poslije prevladava naziv Lovrečina, prema obližnjoj župnoj crkvi Sv. Lovre. Kroz taj je predio prolazila tzv. Kolomanova cesta, podignuta u vrijeme prvoga hrvatskog vladara iz dinastije Arpadovića, koja je spajala Koprivnicu i Križevce preko Zagreba s Jadranskim morem.

    Tijekom vremena posjed je mijenjao mnoge vlasnike, a najstariji je poznati bio Abraham, sin križevačkog župana Bartola, kojemu ga je 1268. darovao Bela IV. Poslije su se mijenjali razni gospodari, a Nikola Ludbreški je 1338. postao vlasnikom cjelokupnog posjeda, baš kao i zagrebačka biskupija koja ga je naslijedila. Potom su posjed dijelili Baranići i Bočkaji, a držala u cijelosti obitelj Gesti (Gezthy) koja ga je založila sa svim ostalim posjedima pa je sve pripalo obitelji Orehoci (Orehoczy) koji su posjed i utvrdu posjedovali do 1726. Potom su vlasnici Draškovićevi i onda Patačići te plemići Kiš. Ono što se poslije događalo s dvorcem, koji je obitelj Kiš obnovila nakon što je utvrda popaljena u seljačkom ustanku, teško bi bilo i pratiti. Tek od 1909. u vlasništvu je Družbe sestara milosrdnica.

    Sadašnji dvorac u sebi ima dijelove renesansnog kaštela koji se u izvorima spominje od 1540. kao sastavni dio protuturskih utvrda. Nakon obnove je od utvrde u obliku slova L napravljen četverokrilni dvorac s unutrašnjim dvorištem. No s vremenom je srušeno zapadno i sjeverno krilo te obavljene mnoge preinake i rekonstrukcije pa je danas dvorac izgubio sve svoje negdašnje odlike i podsjeća na francuske i zapadnoeuropske dvorce, a taj su mu izgled vjerojatno podarili francuski arhitekti. No dvorac je i poslije mijenjan, a najviše 1924. kada je glavnom pročelju dodano novo krovište.


    utvrda ili tvrđava , obrambeni objekt u kojem je smještena vojna posada radi nadzora nekoga šireg prostora ili sklanjanja stanovništva u slučaju neprijateljskog napada; isto što i fortifikacija. Isprva su utvrde građene od kolja (palisade), pruća i zemlje, ali gdje je bilo pogodno i od kamena (gradine). Poslije se grade veliki bedemi koji okružuju i goleme gradove (najveći su Babilon i kineski Xi’an), pa se pojam utvrde vezuje samo uz dodatno utvrđena i opremljena mjesta na tim zidinama. Obično građene na dominantnom položaju, također i kao mjesto stanovanja feudalca i njegove pratnje, postupno i kao središte sudbene vlasti, s okolnim obrtničkim i poljoprivrednim aktivnostima, utvrde se često šire u više prstenova zahvaćajući nova predgrađa, te se iz takvih utvrda razvija i većina današnjih povijesnih gradova.