Povijest - Dvorac Lovrečina Grad




    Lovrečina je danas dvorac koji se nalazi pokraj rječice Velike, četiri kilometra sjeveroistočno od Vrbovca. Sjedište je gospoštije od 13. st., a kao utvrda se spominje od 16. st. Do 15. st. vlastelinstvo se nazivalo Gostović ili Gostovec (Gostoyg), a poslije prevladava naziv Lovrečina, prema obližnjoj župnoj crkvi Sv. Lovre. Kroz taj je predio prolazila tzv. Kolomanova cesta, podignuta u vrijeme prvoga hrvatskog vladara iz dinastije Arpadovića, koja je spajala Koprivnicu i Križevce preko Zagreba s Jadranskim morem.

    Tijekom vremena posjed je mijenjao mnoge vlasnike, a najstariji je poznati bio Abraham, sin križevačkog župana Bartola, kojemu ga je 1268. darovao Bela IV. Poslije su se mijenjali razni gospodari, a Nikola Ludbreški je 1338. postao vlasnikom cjelokupnog posjeda, baš kao i zagrebačka biskupija koja ga je naslijedila. Potom su posjed dijelili Baranići i Bočkaji, a držala u cijelosti obitelj Gesti (Gezthy) koja ga je založila sa svim ostalim posjedima pa je sve pripalo obitelji Orehoci (Orehoczy) koji su posjed i utvrdu posjedovali do 1726. Potom su vlasnici Draškovićevi i onda Patačići te plemići Kiš. Ono što se poslije događalo s dvorcem, koji je obitelj Kiš obnovila nakon što je utvrda popaljena u seljačkom ustanku, teško bi bilo i pratiti. Tek od 1909. u vlasništvu je Družbe sestara milosrdnica.

    Sadašnji dvorac u sebi ima dijelove renesansnog kaštela koji se u izvorima spominje od 1540. kao sastavni dio protuturskih utvrda. Nakon obnove je od utvrde u obliku slova L napravljen četverokrilni dvorac s unutrašnjim dvorištem. No s vremenom je srušeno zapadno i sjeverno krilo te obavljene mnoge preinake i rekonstrukcije pa je danas dvorac izgubio sve svoje negdašnje odlike i podsjeća na francuske i zapadnoeuropske dvorce, a taj su mu izgled vjerojatno podarili francuski arhitekti. No dvorac je i poslije mijenjan, a najviše 1924. kada je glavnom pročelju dodano novo krovište.


    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.