Povijest - Kaštel Grobnik




    Grobnički kaštel izgradili su Frankopani 1225. godine. Kaštel se spominje u Vinodolskom zakoniku 1228. godine. Kad je 1432. godine umro ban Nikola Frankopan naslijedili su ga njegovi sinovi,zvani Banići. Po nagovoru biskupa sklopili su u Modrušu 1449. sporazum o podjeli imanja i pravu nasljeđa. Vinodol, koji je dva i pol stoljeća bio jedinstveni feudalni teritorij, razdijeljen je 1449. na više gospodara iz frankopanske obitelji, koja se podijelila na osam loza. Grobnik je dobio Stjepan II. (1416-1481), hrvatski ban, kapetan Kranjske, oženjen s Izotom d'Este (+1456). Obitelj njegove žene imala je rodbinske veze s njemačkim obiteljima, čiji su se posjedi nalazili preko Kupe. Nasljedio ga je njegov sin Bernardin (1453-1530).

    Godine 1544. Stjepan Frankopan sklopio je ugovor sa šurjakom Nikolom Zrinskim o zajednici dobara i uzajamnoj pomoći protiv Turaka. Ta je zajednica potrajala do 1550. godine, kada je Stjepan svojoj sestri Katarini ustupio gradove Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin. Stjepan je kasnije naknadno darovao Grobnik braći Jurju, Nikoli i Krsti Zrinski, sinovima Katarine i Nikole Zrinskog. Nakon gušenja zrinsko-frankopanske urote, Grobnik je konfisciran, te su njime od 1671. do 1691. godine upravljali Ugarska komora i Adam Zrinski. Godine 1692. Adamova je udovica Marija Katarina Lamberg svoju polovicu vlastelinstva prepustila Unutarnjoaustrijskoj komori u Grazu, koja je ubrzo od Ugarske komore kupila i ostali dio imanja. Godine 1727. Komora je Kataloncu grofu Raimundu de Villane Perlasu, markizu od Rialpa i tajniku Karla III, u zamjenu za njegova imanja u južnoj Italiji prodala Brod na Kupi, Grobnik i Ozalj.

    Raimunda Perlasa nasljedio je njegov sin Franjo, koji je 1766. navedene posjede prodao Teodoru Batthyányju. Njega je 1812. godine nasljedio Josip Antun, a njega 1828. godine sinovi Gustav i Kazimir. Vlastelinstva Brod, Ozalj i Grobnik sekvestrirana su kao mađaronska imanja 28. studenoga 1848. godine, no već u rujnu 1849. Gustav Batthyány podnio je banu Jelačiću molbu za povrat imanja. Jelačić je podržao molbu pa je Zagrebačka županija 1. prosinca iste godine donijela odluku o ukidanju sekvestara na polovicu Gustavovih imanja. Gustav je ujedno postao i upravitelj sekvestriranog imanja svojeg brata Kazimira, koji je zavrijeme revolucije bio baranjski veliki župan, a 1849. godine emigrirao u Tursku, te odande u Pariz, gdje je i umro 1854. godine. Gustav je Brod, Ozalj i Grobnik preuzeo u siječnju 1850. godine. Tri godine poslije je Antun Vakanović, u ime Austrijske komore, pred Županijskim sudom u Rijeci, podigao tužbu protiv Batthyányja tražeći isplatu prihoda od dijela imanja koji je pripadao Kazimiru. Konačan se ishod tog procesa ne zna, no zna se da su Brod, Ozalj i Grobnik u posjedu Batthyányja ostali do 1872. godine, kada su prodani kneginji Viktoriji Thurn-Taxis. Godine 1924. godine iz posjeda je izdvojen grad Grobnik te je postao svojina Općine. Posjed je nacionaliziran 1945. godine.


    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.