Povijest - Špilja Vindija



    Špilja Vindija svjetski glas stekla je po čuvenim ostacima neandertalaca.

    Nastanjenost špilje Vindija seže duboko u prošlost, u pleistocensko razdoblje. Njezin stratigrafski profil visok je gotovo 9 metara te svojim ostacima obuhvaća vremenski raspon od glacijala Riss do holocena. Iz razdoblja pleistocena posebno prevladavaju ostaci faune, poput kostiju špiljskog medvjeda, što ukazuje na to da je špilja u to doba bila više brlog nego stanište čovjeka. Špilja Vindija je u prošlosti bila ugodno stanište: njezine dimenzije od 50 m dužine, 28 m širine a ponegdje čak 20 m visine, činile su je idealnim prostorom za življenje.


    U špilji je ustanovljena musterijanska kultura (srednji paleolitik), nadalje, olševijen, orijnjasijen, epigravetijen (mlađi paleolitik), te ostaci keramike iz više prapovijesnih razdoblja i antike. Međutim, špilja Vindija je svjetski glas stekla po čuvenim ostacima neandertalaca. Istraživanjem ostataka neandertalske donje čeljusti i parijetalne kosti pronađenih u Vindiji dobiveni su iznenađujući rezultati. Naime, metodom datiranja radioaktivnim ugljikom s akceleratorom, utvrđena je starost od 29.000 godina prije sadašnjosti, što upućuje na polagani proces izumiranja neandertalaca koji je trajao puno duže nego što se mislilo, te dokazuje da su neandertalci nekoliko tisuća godina živjeli usporedno s homo sapiensom.

    Recentnim paleo-antropološkim analizama ostataka utvrđeni su moderniji oblici kostiju što navodi znanstvenike na problematiziranje križanja kasnijih neandertalaca i anatomski modernijih pridošlica. Uz mitohondrijske sekvence znanstvenici su uspješno izolirali DNA iz jezgre, što je do sada prva uspješna izolacija tog dijela DNA neandertalaca uopće. Ovo je veoma važno istraživanje i ide u prilog tezi o miješanju neandertalaca i homo sapiensa. Sve navedeno smješta špilju Vindiju u sami vrh svjetske znanstvene i kulturne baštine.


    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.