Povijest - Stari grad Hreljin




    Hreljin neki ubrajaju u sedam utvrda Liburna (septem turres) rimske Liburnije, što svjedoči da ga se drži za stari grad. Tko i kada ga je osnovao ne može se pronaći, a narodna priča govori da ga je sagradio Hrelja (Herkul) koji je došao iz Grčke. Oko Hreljina ima pronađenih ostataka naseobina iz rimskog doba, rimskih miljokaza u blizini Bakarca, a pronađeno je i nešto rimskih novčića u blizini naselja Plase.

    1225. s Vinodolom je i Hreljin došao u vlast knezova Krčkih Frankopana. Prvi ozbiljniji pisani trag je iz 1288. godine i to u poznatom Vinodolskom zakonu gdje je grad Hreljin jedna od devet vinodolskih općina. Darovnicom hrvatsko-ugarskog kralja Andrije II Hreljin je potpao pod vlast krčke vlastele, ali slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi pa je dolazilo do sukoba, koji su okončani propisivanjem Vinodolskog zakonika kojim su knezovi seljacima učinili neke ustupke, a seljaci priznali vlast otočkih knezova.

    Stari grad Hreljin se nalazio na području današnje Gradine. Bio je opasan zidinama s dvije kule, i imao je dva ulaza. Na sjeverozapadnom i jugozapadnom kraju stajala je po jedna obrambena kula kružna tlocrta. Kula okrenuta prema Bakarskome zaljevu zatvarala je s obrambenim zidom i manjom četverougaonom kulom mali kaštel, vjerojatno najstariji dio utvrđenoga naselja. Na najvišem mjestu brežuljka je bila tvrđava čiji su ostaci i danas dobro sačuvani. U sredini naselja se je nalazila jednobrodna crkva sv. Jurja, s prizidanim zvonikom na pročelju.

    1403. godine za vrijeme kneza Nikole Frankopana Hreljin se spominje kao grad sa 4 svećenika. 1440. godine Hreljin se spominje kada je u njemu izdana glagoljska isprava kojom Ivan Frankopan daruje zemlju Pavlinima samostana sv. Marije u Crikvenici. 1491. godina se spominje na kamenom okviru tabernakula (svetohraništa) koji je nekad bio smješten u crkvi sv. Jurja u starom gradu Hreljinu, a sada je pohranjen u arheološkom muzeju u Zagrebu. Tabernakul je završen oko te godine jer se na njemu čita »Hic. est. cborpus. Domini. Inostri. Yesu. Cristi. 1491. «. Na njemu grb Frankapana i grb grada Senja, i vjerojatno je to dar knezova Frankapana koji su tada upravljali gradom.

    Od godine 1550. Hreljinom vlada knez Nikola Zrinski. Upravu je vodio njegov brat Juraj. 1605. godine potpisan je prvi poznati urbar za Hreljin. Po tom urbaru plaćali su hreljani "bir" u grad 424 libar u gotovu, a osim toga druga podavanja u naravi, "sulj" od marve, ubirala se "trgovina" od robe na cesti i u Bakarcu, gradskoj luci.

    1649. Hreljin je pripao je sa ostalim primorskim imanjima knezu Petru Zrinskom. 1692. godine odriče se udovica Zrinskih muževih imanja, kupuje ih Austrijska komora od Ugarske, pa je tako Hreljin došao pod upravu Austrijske komore. 1699. kraj crkve sv. Jurja je podignuta kapelica Gospe Snježne (sv. Marije), jedini do danas potpuno sačuvani objekt u starom gradu Hreljinu. Svake godine na blagdan Gospe Snježne u kapelici se održava svečana misa.

    Kad se 1726. g. počela graditi nova Karlova cesta iz Karlovca za Rijeku, počelo je seljenje hreljana na ondašnji Piket, na današnje područje naselja Hreljin. Ime Piket potječe iz doba Napoleonove Ilirije kada su francuske straže (franc. piquet znači "poljska straža") bile stacionirane na području današnjeg mjesta Hreljin.

    1778. godine Bakar je proglašen slobodnim kraljevskim gradom, uspostavljena je municipalna uprava, a područje municipija je obuhvaćalo i bakarski kotar tj. teritorije od Trsata do Kraljevice, pa tako i Hreljin.

    1853. utemeljena je škola na Hreljinu, i tada je "Hreljin brojao oko 2.800 duša".

    1861. dr. Ante Starčević izabran je zastupnikom kotara Hreljin-Grobnik u Hrvatski Sabor u svom prvom mandatu u Saboru.

    Od sredine 19. stoljeća, a posebno između dva svjetska rata, veliki broj hreljana se iseljava u prekomorske zemlje, tako da praktički nema kuće koja nema nekoga u jednoj od Amerika. Prema postojećim pisanim podacima, u tom je razdoblju iz Hreljina u svijet otišlo 1.171 ljudi (991 muškarac i 180 žena). Pretpostavlja se da je što mornara, što neregistriranih iseljenika bilo barem još 350-400 što daje brojku od preko 1.500 ljudi koji su napustili Hreljin u to doba. Najpoznatiji hreljinski iseljenik je Josip Marohnić (Rođen 12. 11. 1866 na Hreljinu, umro u Americi 23. 1. 1921). Josip Marohnić je jedan od najutjecajnijijih hrvatskih emigranta u Ameriku: osnovao je prvu Hrvatsku crkvu u Americi, izdavao je novine "Hrvatski glasnik", jedan je od suosnivača Hrvatske bratske zajednice.

    1874. nezadovoljstvo seoskih općina s područja municipija grada Bakra dovelo je do razvrgnuća municipija, a dotadašnji dijelovi municipija, pa tako i Hreljin, postali su samostalne općine. Sjedište hreljinske Upravne općine bilo je smješteno u zgradi u centru mjesta, u kojoj je do 2010. godine bio i dječjeg vrtić, a koju stariji hreljani još i danas zovu "općina".

    1941. godine Hreljin okupira Talijanska vojska. Rimskim ugovorom (dogovor između NDH i Italije o granici od 18. svibnja 1941.) Hreljin je presječen u dijelu koji i danas hreljani zovu "Granica" državnom granicom između NDH i Italije. Granica se prema moru spuštala na polovicu Bakarskog zalijeva, a na drugu stranu prema Delnicama.

    Tijekom II svjetskog rata Hreljin aktivno sudjeluje u antifašističkoj borbi. U mjestu se nalazi talijanska vojska i institucije NDH. Prvi partizanski logor osnovan je šumi na području Tuhobića, brda iznad Hreljina. 7. listopada 1943. godine njemačka vojska je u ofenzivi uništila logor i život je izgubilo 107 partizana. Nakon pada Italije, Hreljin zauzima njemačka vojska. 17. travnja 1945. IV. armija Jugoslavenske armije oslobađa Hreljin od njemačke i vojske NDH.

    1974. Hreljin s izmjenama ondašnjeg društveno-političkog uređenja postaje mjesna zajednica u sklopu općine Rijeka.

    1991. Hreljin postaje naselje na području tadašnje općine Bakar sa sjedištem u Bakru. 1995. općina postaje grad Bakar, a naselje Hreljin jedan od mjesnih odbora na području grada Bakra.




    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.