Povijest - Velički stari grad



    Još od davnina cesta iz Požege vodila je kroz Veliku preko prijevoja Papuka u Podravinu. Bio je to najbliži, iako često ne i previše siguran put. Izvori termalne vode u Velikoj bili su poznati još u rimskim vremenima i stoga se vjeruje da je taj kraj bio naseljen od davnina.

    U ranom srednjem vijeku područje oko Velike naselili su hrvatski plemići Sudani (Sudeni). Oni su bili vladari Požege za tatarske provale 1242. nakon koje se počinju podizati brojni kašteli, a tada je možda građena i sadašnja utvrda. Naime, ona se u spisima prvi put spominje mnogo kasnije (jedan dokument iz 1332. godine spominje da u podgrađu Velike (“de Subcastro Velika”) postoji župa i crkva, a na brdu utvrda (castrum) građena od velikog klesanog kamena i velikih cigli). Čini se da je prvo spominjanje utvrde kod mnogih autora različito zato što ju je zbog naziva često vrlo teško razlučiti od jedne druge – Kraljeve Velike. U izvorima se, inače, požeška utvrda navodi kao Welyka, Velyka i Volica, a ime Velika se, iako u nazivu rječice, prvi put spominje 1266. u jednoj darovnici kraljice Marije (žene kralja Bele IV.).

    Sredinom 14. st. posjedom vladaju Bekeffy de Welyke, potomci Bekea iz roda Sudana. Oni su s vremenom znatno ojačali i stekli brojne posjede kojih su sredinom 15. st. imali čak 67, a prostirali su se gotovo čitavim područjem južnih obronaka Papuka i djelomično sjevernim dijelom Požeške kotline. No, poslije su osiromašili i založili većinu svojih posjeda Berislavićima Grabarskim. Od gubitka Velike spasila ih je zapravo turska okupacija, jer je posljednji vlasnik Stjepan Velički utvrdu založio za 300 forinti Stjepanu Tahyju, vjerojatno u pripremama za bijeg. Upravo zbog tog dogovora, odnosno izostanka nekog jačeg otpora iz Velike, na tom je području ostalo mnogo hrvatskog stanovništva.

    Kada su 1575. franjevci Bosne Srebrene protjerani iz Požege, u Velikoj su zatekli sačuvanu crkvu Sv. Augustina. Za njezinu uporabu dobili su dozvolu pape Grgura XIII., a dopuštenjem Turaka izgradili su samostan. Uskoro je Velika postala najsnažnije duhovno i narodno središte slavonskih katolika pod turskom vlašću. 1596. godine u Veliku su se s plijenom povukli hajduci Franje Ilića nakon napada na Požegu. Kada su 1600. potučene ustaničke čete Marka i Mata Lapsanovića nedaleko Velike, Turci su zbog sumnje za suradnju s hajducima nabili na kolac tadašnjega franjevačkog gvardijana, a crkvu i samostan utvrdili jarcima, nasipima i palisadama te u nju smjestili veću konjaničku i pješačku postrojbu. Velika je postala kadiluk u nahiji Požega u Požeškom sandžaku., no 1683., nakon turske katastrofe pod Bečom, došlo je vrijeme za oslobođenje Požege. Oslobodila ju je 1687. carska vojska pod komandom Hansa Dunnewalda. No, nakon njihovog povlačenja 1690. Turci su je ponovno zauzeli. Ipak, iste ju je godine ponovno u iznenadnom i krvavom napadu zauzeo pukovnik Ivan Makar iz Virovitice. Stari kaštel u Velikoj počeo je potom propadati, i već se 1702. u popisu veličke gospoštije spominje kao ruševina kojoj se doduše zidovi još vide, ali je "od pamtivijeka napuštena".

    Nakon odlaska Turaka vlasnikom je svih oslobođenih zemalja koje nije imao tko naslijediti postao austrijski kralj Leopold I., a on je dijelio hrvatske posjede svojim sunarodnjacima. Tako je Veliku 1702. dobio grof Leon Ullefeld, a potom grof Franjo Walsegg koji ju je 1744. prodao barunu Franji Trenku, u čijem je vlasništvu bila sve do tragične smrti u tamnici u Spielbergu 1749. Nakon Trenka vlasnik je bio barun Ivan Peterffy, a zatim Jakov Svetić kao posljednji feudalni vlasnik.. Danas je Velički grad samo djelomično sačuvan, no još uvijek izaziva divljenje izletnika i planinara jer do njega vodi markirana planinarska staza.



    utvrda ili tvrđava , obrambeni objekt u kojem je smještena vojna posada radi nadzora nekoga šireg prostora ili sklanjanja stanovništva u slučaju neprijateljskog napada; isto što i fortifikacija. Isprva su utvrde građene od kolja (palisade), pruća i zemlje, ali gdje je bilo pogodno i od kamena (gradine). Poslije se grade veliki bedemi koji okružuju i goleme gradove (najveći su Babilon i kineski Xi’an), pa se pojam utvrde vezuje samo uz dodatno utvrđena i opremljena mjesta na tim zidinama. Obično građene na dominantnom položaju, također i kao mjesto stanovanja feudalca i njegove pratnje, postupno i kao središte sudbene vlasti, s okolnim obrtničkim i poljoprivrednim aktivnostima, utvrde se često šire u više prstenova zahvaćajući nova predgrađa, te se iz takvih utvrda razvija i većina današnjih povijesnih gradova.