Povijest - Tvrđava sv.Nikola


    Događaj koji je potaknuo gradnju jedne od najvrednijih i najljepših hrvatskih utvrda, utvrde Sv. Nikole na ulazu u šibensku luku, zbio se u svibnju 1522. godine. Tada je velika vojska hercegovačkog sandžaka sa 25.000 vojnika i s mnoštvom topova, pod zapovjedništvom Husrevbega, počela opsjedati Knin. Nakon nekoliko juriša, branitelji su pod zapovjedništvom Mihajla Vojkovića uvidjeli da se ne mogu obraniti i predali su se 28. svibnja da bi zaštitili civile. Na glas o padu Knina Skradinjani su napustili svoje slabo utvrđeno i još slabije opskrbljeno mjesto te pobjegli na more ili u Šibenik koji je više od stoljeća bio pod mletačkom upravom. Tako su Turci bez ikakva napora došli u Skradin i Šibenik se našao u potpunom okruženju. Iako su Turci tumačili da osvajaju samo područja kojima vlada hrvatsko-ugarski kralj, Šibenčane je najviše plašila mogućnost da Turci morskim putem, kroz kanal Sv. Ante, uspostave vezu sa Skradinom i zaleđem. Stoga su zamolili mletačke vlasti da njihov grad što bolje utvrde, posebno s morske strane. Mletačko je plemićko vijeće prihvatilo zahtjeve Šibenčana i ocijenilo da je vrlo važno ojačati obranu ulaska u šibensku luku gradnjom jače utvrde u kanalu Sv. Ante. Ocijenili su da se ne smije dopustiti osvajanje Šibenika jer, kako su tvrdili, tko drži Šibenik taj je gospodar tog dijela Jadrana.

    Ipak od odobrenja do gradnje morske tvrđave proći će još dosta vremena i valja objasniti zašto je taj grad bio toliko važan ondašnjim gospodarima Jadranskog mora da su bili spremni sačuvati ga na svaki način. Šibenik je naime smješten u potopljenom ušću rijeke Krke i jedini je ulaz u luku uski 2,5 km dug kanal koji su u 14. i 15. stoljeću kontrolirale dvije torete na njegovu kraju, između kojih se za sprečavanje prolaza brodova razapinjao lanac.

    U vrijeme kad su se Turci Šibeniku približili na samo 10 kilometara i kad su mu zaprijetili s morske strane, prve je ideje o gradnji čak dviju morskih tvrđava na ulazu u kanal Sv. Ante iznio 1524. Bernardin Baglion, kojega je mletačka vlast poslala da pregleda obrambene sposobnosti dalmatinskih gradova. On je predlagao gradnju tvrđava, na otočićima gdje su bile crkvice Sv. Andrije (to je današnja Jadrija i nije više otok) na zapadnoj i Sv. Nikole na istočnoj strani ulaska u kanal. U vrijeme kada M. Baglion obilazi moguće lokacije, crkva Sv. Nikole na otoku Ljuljevcu je u ruševnom stanju, a ruševne su i zgrade nekadašnjega benediktinskog samostana. Redovnici su se preselili u grad nakon rušenja samostana tijekom mletačkog osvajanja početkom 15. stoljeća. Potpuno je nepoznat izgled crkve i samostana jer su kasnijom gradnjom tvrđave srušeni svi njihovi ostaci.

    Gradnju tvrđave na otoku Ljuljevcu mnogi zagovaraju, ali je njezina gradnja aktualizirana 1539. godine kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inženjera, oba iz obitelji Sanmichelli. Riječ je o starijem Michelu i njegovu nećaku Gian Girolamu. Upravo je Gian Girolamo izradio program svih potrebnih radova za poboljšanje postojećih fortifikacija i izgradnju novih za obranu Šibenika. Predložio je gradnju tvrđave na brdu na kojem je bila crkvica Sv. Ivana, jer to brdo dominira nad uzvisinom na kojoj je tvrđava Sv. Mihovila. Za gradnju tvrđave u kanalu Sv. Ante, mlađi je Sanmichelli također predložio otočić Ljuljevac.

    Njegov je program mletačka vlast prihvatila u cijelosti i realizacija je odmah počela. Kako je obrana s morske strane imala prvenstvo, počelo se s izgradnjom tvrđave na mjestu porušenog samostana jer za realizaciju drugih prijedloga iz programa jednostavno nije bilo dovoljno novca.

    Dugo se smatralo da je projekte za tvrđavu Sv. Nikole izradio stariji Sanmichelli, a da je Gian Girolamo samo nadzirao građenje. No u posljednje je vrijeme s velikom sigurnošću ustanovljeno da je upravo on i projektirao i vodio izgradnju. Inače je Michele Sanmichelli (1484.-1559.) bio glavni predstavnik manirizma u arhitekturi, a gradio je brojne utvrde po Dalmaciji. Osim za tvrđavu Sv. Nikola pripisivali su mu se i projekti za kopnena vrata u Zadru (Porta terraferma), a zna se da je i jedno i drugo gradio Gian Girolamo, kojemu se također pripisuju i gradska vrata uz šibensku katedralu te loža i zgrada gradske straže u Zadru.

    Gian Girolamo Sanmichelli (1513.-1558.) novu je tvrđavu počeo graditi 1540. godine. Projektirao ju je kao čvrstu i sigurnu građevinu koja prati ondašnje suvremene tokove građenja vojnih građevina. Ako se ta tvrđava usporedi s ondašnjim tvrđavama građenim na Mediteranu, na tvrđavi Sv. Nikole mogu se pronaći sva dostignuća u projektiranju i građenju fortifikacijskih građevina Cinquecenta. Čak se neka rješenja ovdje pojavljuju i prvi put, poput "kliješta" koja se nalaze između polubastiona, smještenih prema južnom dijelu tvrđave.

    O izgradnji tvrđave postoji jedan dokument iz 1540. godine koji do detalja opisuje građenje i mjere nove građevine. Kako je to vrijeme početka izgradnje, riječ je o svojevrsnom tehničkom opisu. Kada je tvrđava završena ne može se pouzdano ustanoviti. Zna se da je već 1544. godine na nju postavljen kastelan, što znači da je bila djelomično izgrađena, ali ne i završena. No za fortifikacijske se građevine nikada ne može reći da su u cijelosti završene jer se uvijek prilagođavaju napretku ratne tehnike i usavršavanju topničkog oružja.

    Kako je otočić Ljuljevac male površine,gradnja tvrđave iziskivala je rušenje svih ostataka samostana jer je zauzimala veći dio otoka. Ipak južni je dio otoka, onaj koji se gotovo dodiruje s otokom koji je bliži kopnu, ostao neizgrađen. Za rušenje crkvice trebao se tijekom građenje odlučiti voditelj radova, što svakako znači da je Gian Girolamo stvarni projektant koji je u skladu s uvjetima na gradilištu prilagodio i mijenjao prijašnje planove. Voditelj je ipak crkvicu srušio, ali je zato na terasi tvrđave izgradio istoimenu crkvicu u obliku kapelice. U izvještaju Senatu 1542., Gian Girolamo se žali da mu nedostaje građevnog materijala, ponaprije sedra, vapno, cigla i drvo te razni alati potrebni za građenje. Ako se osigura novac doveli bi se prijeko potrebni klesari za klesanje kamena na gradilištu i za vađenje i obradu sedre koja se dopremala s rijeke Krke. Naime, tvrđava se u donjem dijelu gradila od kamena, a u preostalom dijelu od cigle. Cigla je upotrijebljena stoga što mnogo bolje amortizira topovske granate od kamena, a sedra zbog svoje male težine u svodovima unutar tvrđave. Inače tvrđava je Sv. Nikole, zajedno s kopnenim vratima u Zadru, jedina utvrđena građevina u Dalmaciji građena ciglom.

    Ondašnji knez i kapetan Šibenika nakon povratka u Mletke 1547. tvrdi da će cijena tvrđave kada bude završena iznositi više od 20.000 dukata, što je zaista mnogo kada se zna da je cijela Dalmacija prije nešto više od stoljeća prodana za 100.000 dukata. Tvrđava je kompletno dovršena 1553. godine, o čemu svjedoči Giovani Battista Giustiani koji ju je detaljno opisao. On tvrdi da je tvrđava izgrađena na grebenu okruženom morem i da je jednim dijelom povezana s kopnom. Trokutastog je oblika i ima tri obrambene točke. Prva je kružnog oblika i nalazi se na sjeverozapadnoj strani prema ulazu u luku. Od ovog bastiona do šiljka bastiona na jugu ima 100 passa (koraka), koliko je udaljen i šiljak bastiona na istoku. Opseg cijele građevine jest dakle 300 passa. Po opisu se zaključuje da se na okruglom dijelu tvrđave, graditelj Sanmichelli ga naziva torionom, nalazi mali trg s crkvicom. Na jugoistočnom dijelu tvrđave smještene su cisterne, a između bunarskih kruna i kapele nalaze se zgrade za posadu tvrđave.

    Na žalost Giustiani u svom opisu ništa ne govori o topovskim otvorima ni na terasi ni u unutrašnjosti na razini mora. Jedino opisuje kazamate i njihovu dobru povezanost, ali ne spominje svjetlarnike ni kako se prostor ventilira. Ipak iz opisa saznajemo da je posadu tvrđave sačinjavalo 25 vojnika i pet topnika. Na čelu je kastelan koji se redovito bira iz redova mletačkog plemstva na rok od dvije godine. Za trajanja funkcije ne smije napuštati tvrđavu pod prijetnjom smrtne kazne. Kastelan je zapravo politička dužnost, poput svojevrsnog komesara, a vojni se zapovjednik naziva kapetanom.

    Za pravi izgled tvrđave u 16. stoljeću i za stupanj njezine dovršenosti nedostaju grafički prikazi. Stoga su za proučavanje ondašnjeg izgleda tvrđave važni grafički prikazi Šibenika i njegove luke iz druge polovice 16. stoljeća na kojima se redovito prikazuje i tvrđava Sv. Nikole. Na svim je crtežima tvrđava moćna građevina trokutasta oblika, a u donjim su dijelovima topovski otvori. Na terasi tvrđave crtane su mnoge građevine za smještaj posade i kapela na torionu. U usporedbi s osnovnim zamislima projektanta i voditelja izgradnje na početku građenja s prikazima s kraja 16. i početka 17. stoljeća te sadašnjim stanjem može se reći da je tvrđava sagrađena prema autorovim zamislima. Svoj je oblik sačuvala do danas, uz neznatne promjene dijela pod svodovima, gotovo nikakve u međuprostoru u kojem je ulaz u dvoranu, a znatne promjene na terasi.

    U prostorima na morskoj razini razlikuje se kružna forma od dugih pravokutnih prostora. U torionu je sačuvano sedam kazamata s topovskim otvorima. Na istoj razini u zapadnom dijelu, prema otvorenom moru i otoku Zlarinu, i danas je sačuvano šest kazamata, a prema kopnenom dijelu dva topovska otvora. Prostor je tvrđave pod svodovima zaista impresivan. Sastoji se od tri pravokutne prostorije, jedne polukružne ispod toriona te hodnika koji ih međusobno povezuje. Pod svodovima je i prostor spremišta za kišnicu. No da se radi o velikim prostorima svjedoči i Giustiani koji tvrdi da na tvrđavi ima vode za cijelu jednu godinu.

    Zanimljivo jest da nadsvođeni dio mnogim knezovima i kapetanima Šibenika nije ulijevao povjerenje. Bojali su se da će se pri ispaljivanju svodovi srušiti zbog detonacija. Čak su predlagali da se prostor pod svodovima nasipa raznim materijalima. Još je veća zanimljivost da tvrđava nikad nije napadnuta niti je borbeno djelovala. Prvi i jedini pokušaj neslavno je propao kada se htjelo pucati na brodove Španjolske armade u blizini Zlarina. Ispaljena je kugla pala svega nekoliko metara od tvrđave jer se drveno postolje zbog velike vlage jednostavno raspalo. No i taj događaj koji zvuči poput anegdote na svojevrstan način svjedoči i o ulozi i funkciji takvih građevina. Tvrđava je s mora djelovala toliko moćno da joj se nitko nije usudio niti približiti. To je uostalom osim stvarne borbene vrijednosti i glavna zadaća takvih fortifikacijskih objekata - preplašiti i rastjerati moguće napadače.

    U dijelu tvrđave pod svodovima kazamati su smješteni gotovo na razini mora. Oni su vrlo prostrani i dopuštaju nesmetano obavljanje svih poslova posade. Po zamisli Gian Girolama Sanmichellija, upravo su takvi topovi najbolji za uništavanje neprijateljskih brodova jer ih pogađaju direktno u bok, dok bi analogno tome prvenstvena uloga topova na terasi bila u obaranju jarbola. Na svodovima iznad kazamata nalaze se pravokutni svjetlarnici koji ujedno služe za ozračivanje. Barutni su se plinovi iz kazamata izbacivali pomoću ventilacijskih kanala koji su se nalazili u debljini zida tvrđave, a završavali iznad parapeta tvrđave. Graditelj spominje sporedni kopneni ulaz u tvrđavu koji međutim nije pronađen pa je vjerojatno kasnije zatvoren, a komunikacija se s kopnom održavala preko drvenih ophoda. Glavni je ulaz u tvrđavu na morskoj strani, na kamenoj kortini prema Šibeniku. Ta su ulazna vrata najvredniji arhitektonsko-skulptorski detalj na tvrđavi. Građena su u maniri Sanmichellijevih vrata kakvih ima mnogo u Veroni, Veneciji i drugim gradovima. Na klesanju kamena i gradnji vrata radili su domaći majstori - Dujam iz Splita i Frano Dismanić iz Šibenika. Na trostupnom postolju iznad atike bio je postavljen veliki lav, simbol mletačke države. Lava i prigodni natpis oštetili su francuski vojnici. Car Franjo I. je nakon svog posjeta tvrđavi 1824. naredio da se iskleše novi lav i postavi na vrata. Tog su lava vojnici Kraljevine Jugoslavije 1926. godine razbili i bacili u more.

    Najveće je promjene tvrđava doživjela na svojoj terasi, još u vrijeme mletačke uprave kada se visina mjestimično povećavala, a značajno su se mijenjali i zaštitni kavaljeri uz rub terase. No velike su se promjene dogodile početkom 19. stoljeća, iako su zadržane neke čvrste građevine na terasi, ponajprije one koje su služile za smještaj posade i kao skladišta baruta. Krajem 19. stoljeća uslijedila je još jedna velika rekonstrukcija i ti su radovi pretežno obavljeni na terasi. Radovi su izazvani instaliranjem velikih obrambenih topova, zapravo uvođenjem žlijebnih umjesto glatkih topovskih cijevi. Postavljeni su novi topovi prema kanalu Sv. Ante i izvedeni novi otvori. Ta je gradnja, za razliku od venecijanske, izvedena pravokutnim kamenom složenim u pravilne redove. Ujedno su polubastioni ponovno sniženi.

    Godine 1911. na terasi je izgrađena semaforska stanica koja je regulirala plovidbu kanalom Sv. Ante. Prije gradnje srušena je zgrada vojarne koja se nalazila po sredini terase. Ostale građevine nisu srušene, ali vrlo brzo propadaju jer tvrđava zapravo prestaje biti vojna građevina. Vojnici su bili prisutni, ali samo kao straža na semaforskoj stanici. Između dva rata vojnici rade neke intervencije s kojima su nagrdili tvrđavu, a jedna od tih intervencija je oštetila svod nad ulazom u zapadnu kortinu. Pokušalo se čak otvoriti i nove topovske otvore koji su također oštetili svod. Konzervatorima je tvrđava dostupna od 1979. godine. Zatečene su ruševine na terasi, oštećeni svod i dio kortine prema moru, ali i mnogo otpadnog materijala, raslinje je nekontrolirano raslo i rastakalo obrambene kavaljere. Uz rampu s kojom se dolazilo na terasu na nasipu je sagrađena signalna stanica kojoj je prijetilo rušenje.

    Izgradnja tvrđave Sv. Nikole u 16. stoljeću na ulazu u kanal Sv. Ante osigurala je grad Šibenik i njegovu luku od svih mogućih napada. Tvrđava je građena u formi trokuta, a taj je fortifikacijski oblik vrlo rijedak i u nas i u Europi. Takav oblik imaju još samo tvrđave Zarzanelo u Italiji i tvrđava u Sisku. Ipak za razliku od njih šibenska tvrđava nema istaknute kule te je visina kortine, polubastiona i toriona ista što omogućuje da se cijela tvrđava doživljava kao jedinstven prostor.


    jama , duboka, pretežno vertikalna ili strma, prirodna šupljina u otopivim stijenama (vapnenac, dolomit). Nastaje i razvija se od dubokih pukotina uz pojačanu koroziju i mehaničko razaranje vode koja ponire u dubinu krša. U dnu jama mogu se javiti stalni ili povremeni vodeni tokovi. Najdublja svjetska jama je Voronja (također Krubene) u Gruziji, duboka 1830 m (prema novim mjerenjim više od 2000 m). Najdublje hrvatske jame: sustav Lukina jama–Trojama (Hajdučki kukovi, Sjev. Velebit), duboka 1392 m (13. na svijetu) i Slovačka jama (Mali kuk, Sjev. Velebit), duboka 1320 m (18. na svijetu).