Zanimljivosti o - Stari grad Veliki Kalnik



    Legenda o šljivarima


    Srednjovjekovnu povijest ovoga kraja obilježavaju šljivari, plemići jednoselci, ustvari slobodni seljaci koji su svoja prava stekli, kako nam legende pripovijedaju, jer su pol. 13. st, tijekom mongolskih provala u Hrvatsku i Ugarsku pomagali kralja Belu IV. U bijegu pred Mongolima kralj se sklonio u utvrđenom Kalniku. Zbog nedostatne opskrbe, utvrdi je prijetila glad. To su riješili okolni seljaci, hraneći kralja i njegovu vojsku zrelim šljivama. Mongoli su se na kraju povukli na istok, a kralj je, u znak zahvalnosti, okolnim seljacima podario plemičke povlastice.

    August Šenoa je napisao pjesmu o šljivarima.




    Tamnica Velikog Kalnika


    Zanimljiv je i podatak da je u tamnicama grada četiri godine tamničio bugarski kralj Strahimir Aleksandrović od 1365. do 1369. godine. Njega je zarobio kralj Ludovik I. S spomenutim kraljem u Kalnik je došlo i više članova njegove pratnje. Međutim kad se kralj Strašimir nakon uspostavljenog mira i svojeg puštanja na slobodu vraćao natrag u Vidin, neki Bugari iz pratnje nisu htjeli s njim, jer su se poženili i udomaćili podno Kalnika. U jednoj povelji iz 1609. spominje se i brezovečki sudac Stjepan Bugarin, da bi se ovo prezime zadržalo na području Kalnika i Kamešnice sve do danas. Krajem 14. stoljeća u Velikom Kalniku boravio je i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund (Žigmund) i njegova supruga Barbara Celjska, koja je bila opaka i u ovdašnjem puku ostala je poznata pod nazivom «Crna kraljica». Turci također nikad nisu osvojili Veliki Kalnik, iako su ga napadali krajem 16. i 17. stoljeća, a 1565. su kod obližnjeg Obreža doživjeli i jedan od značajnih poraza.




    Barbara Celjska ( 1392. — 11. srpnja 1451. )


    Uz Veliki Kalnik vezane su legende o Barbari Celjskoj, “crnoj kraljici”, ženi kralja Žigmunda, koja je početkom 15. st. s najviše kule grada bacala u ponor svoje iskorištene ljubavnike. Ta stijena, visoka kojih 20-ak metara, danas je alpinističko vježbalište!


    Barbara Celjska, carica Svetog Rimskog Carstva i kraljica Ugarske i Češke, bila je druga supruga Žigmunda Luksemburškog i bila je kćerka grofa Hermana II Celjskog i grofice Ane od Schaunberga.


    Već 1406 . godine spominje se kao žena kralja Žigmunda Luksemburškog i ugarska kraljica , iako je njihov brak sklopljen tek kasnije u 1408 . godini. Njihovo vjenčanje dalo je Žigmundu podlogu za zahtjev da nastavi vladati kraljevstvima koja je dobio brakom sa svojom prvom ženom, Marijom Anžuvinskom , budući da je Barbara držala jaka nasljedna prava na ugarski tron. Iz istog razloga se Barbarina rodica Ana udala za Vladislava Jagela , udovca Marijine sestre Jadvige . Žigmund je Barbaru uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala kao regent za vrijeme njegovih izbivanja iz Ugarske u periodu između 1412 . i 1414 . godine, te 1416 . i 1418 . godine.


    Barbara je Žigmundu rodila njegovo jedino dijete, kćerku Elizabetu, koja se kasnije udala za Alberta II Habsburškog. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414 . godine. Već 1419 . žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420 . nosi titulu češke kraljice, a 1437 . je okrunjena za češku kraljicu. Od 1433 . godine, odnosno od izbora njenog muža za cara, Barabara je nosila titulu carice Svetog Rimskog Carstva.


    Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se inicijativi da se prijestolonasljednikom proglasi Albert II Habsburški , pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. Novi kralj Albert zatvorio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i uprkos prividnom pomirenju s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge 11. srpnja 1451 . godine.


    Barbarin je suvremenik, Enea Silvio Piccolomini , (poslije papa Pio II) opisivao njen život kao razuzdan i poročan, a historičari su je nazivali spletkaricom, ali je na političkom djelovanju pokazivala oštroumnost i političko umijeće.



    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.