Zanimljivosti o - Stari grad Veliki Kalnik



    Legenda o šljivarima


    Srednjovjekovnu povijest ovoga kraja obilježavaju šljivari, plemići jednoselci, ustvari slobodni seljaci koji su svoja prava stekli, kako nam legende pripovijedaju, jer su pol. 13. st, tijekom mongolskih provala u Hrvatsku i Ugarsku pomagali kralja Belu IV. U bijegu pred Mongolima kralj se sklonio u utvrđenom Kalniku. Zbog nedostatne opskrbe, utvrdi je prijetila glad. To su riješili okolni seljaci, hraneći kralja i njegovu vojsku zrelim šljivama. Mongoli su se na kraju povukli na istok, a kralj je, u znak zahvalnosti, okolnim seljacima podario plemičke povlastice.

    August Šenoa je napisao pjesmu o šljivarima.




    Tamnica Velikog Kalnika


    Zanimljiv je i podatak da je u tamnicama grada četiri godine tamničio bugarski kralj Strahimir Aleksandrović od 1365. do 1369. godine. Njega je zarobio kralj Ludovik I. S spomenutim kraljem u Kalnik je došlo i više članova njegove pratnje. Međutim kad se kralj Strašimir nakon uspostavljenog mira i svojeg puštanja na slobodu vraćao natrag u Vidin, neki Bugari iz pratnje nisu htjeli s njim, jer su se poženili i udomaćili podno Kalnika. U jednoj povelji iz 1609. spominje se i brezovečki sudac Stjepan Bugarin, da bi se ovo prezime zadržalo na području Kalnika i Kamešnice sve do danas. Krajem 14. stoljeća u Velikom Kalniku boravio je i ugarsko-hrvatski kralj Sigismund (Žigmund) i njegova supruga Barbara Celjska, koja je bila opaka i u ovdašnjem puku ostala je poznata pod nazivom «Crna kraljica». Turci također nikad nisu osvojili Veliki Kalnik, iako su ga napadali krajem 16. i 17. stoljeća, a 1565. su kod obližnjeg Obreža doživjeli i jedan od značajnih poraza.




    Barbara Celjska ( 1392. — 11. srpnja 1451. )


    Uz Veliki Kalnik vezane su legende o Barbari Celjskoj, “crnoj kraljici”, ženi kralja Žigmunda, koja je početkom 15. st. s najviše kule grada bacala u ponor svoje iskorištene ljubavnike. Ta stijena, visoka kojih 20-ak metara, danas je alpinističko vježbalište!


    Barbara Celjska, carica Svetog Rimskog Carstva i kraljica Ugarske i Češke, bila je druga supruga Žigmunda Luksemburškog i bila je kćerka grofa Hermana II Celjskog i grofice Ane od Schaunberga.


    Već 1406 . godine spominje se kao žena kralja Žigmunda Luksemburškog i ugarska kraljica , iako je njihov brak sklopljen tek kasnije u 1408 . godini. Njihovo vjenčanje dalo je Žigmundu podlogu za zahtjev da nastavi vladati kraljevstvima koja je dobio brakom sa svojom prvom ženom, Marijom Anžuvinskom , budući da je Barbara držala jaka nasljedna prava na ugarski tron. Iz istog razloga se Barbarina rodica Ana udala za Vladislava Jagela , udovca Marijine sestre Jadvige . Žigmund je Barbaru uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala kao regent za vrijeme njegovih izbivanja iz Ugarske u periodu između 1412 . i 1414 . godine, te 1416 . i 1418 . godine.


    Barbara je Žigmundu rodila njegovo jedino dijete, kćerku Elizabetu, koja se kasnije udala za Alberta II Habsburškog. Za njemačku kraljicu okrunjena je 1414 . godine. Već 1419 . žestoko se sukobila sa Žigmundom, koji je nju i njihovu kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420 . nosi titulu češke kraljice, a 1437 . je okrunjena za češku kraljicu. Od 1433 . godine, odnosno od izbora njenog muža za cara, Barabara je nosila titulu carice Svetog Rimskog Carstva.


    Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se inicijativi da se prijestolonasljednikom proglasi Albert II Habsburški , pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. Novi kralj Albert zatvorio ju je u Bratislavi. Nakon svog oslobođenja i uprkos prividnom pomirenju s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge 11. srpnja 1451 . godine.


    Barbarin je suvremenik, Enea Silvio Piccolomini , (poslije papa Pio II) opisivao njen život kao razuzdan i poročan, a historičari su je nazivali spletkaricom, ali je na političkom djelovanju pokazivala oštroumnost i političko umijeće.



    kaštel (latinski), antičko rimska utvrda ili manji utvrđeni vojni tabor, poglavito uz linije obrambenog limesa. U srednjem vijeku samostalna utvrda ili pojedini objekt (kula) u nekome utvrđenom kompleksu. Često označava i grad (burg) ili naselje podignuto uz grad odnosno neki drugi utvrđeni objekt. Kaštele su u vojno-obrambene svrhe podizale plemićke obitelji, crkvene ustanove i državna vlast. U hrvatskim krajevima kašteli u doba turskog osvajanja gube prvotno feudalno obilježje i uklapaju se u pogranični vojno-obrambeni sustav.