Zanimljivosti o - Stari grad Novigrad na Dobri



    Zrinsko-frankopanska urota


    Novigrad je bio jedno od središta Zrinsko-frankopanske pobune 1671. godine, protiv politike habsburškog dvora, do utamničenja i smaknuća Frana Krste Frankopana i Petra Zrinskog iste godine.


    Zrinsko-frankopanska urota je pokušaj hrvatskog plemstva XVII stoljeća da se odupre nastojanjima bečkog dvora da Hrvatskoj nametne centralizam i apsolutizam kakvim se već upravljalo u Austrijskim nasljednim zemljama, uključujući i Češku. Neuspjeh urote označio je kraj starih velikaških obitelji Zrinskih i Frankopana.


    Godine 1664. carska vojska je strahovito razbila Turke kod sv. Godharda, ali tu pobjedu nije iskoristio Leopold I. nego je sklopio Vašvarski mir, s uvjetima kao da su Turci bili pobjednici. Hrvatska i Ugarska nisu priznale taj dogovor s nevjerojatno lošim uvjetima da Turci mogu zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč podlom politikom onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego da se hrvatske i ugarske vođe udruže, te da ostvare svoja prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskoga i mađarskog plemstva. Nezadovoljnike je predvodio ban Nikola Zrinski u Hrvatskoj, a palatin Ferenc Veselenji u Mađarskoj. Urotnici su morali tražiti pomoć izvan zemlje: u Francuskoj, Poljskoj, pa čak i u Turskoj. Ali unatoč obećanjima, tradicionalni austrijski protivnici nisu im pomogli. Kako je tada Luj XIV. bio u sukobu s bečkim dvorom zbog europske politike, došlo je i do pregovora o suradnji od koje na kraju nije bilo ništa. Nakon nesretne pogibije Nikola Zrinskog u lovu 18. studenog 1664., njegovo mjesto preuzima njegov mlađi brat Petar.


    Petar Zrinski je zajedno sa svojim šurjakom Fran Krstom Frankopanom nastavio borbu za prava Hrvatske koju je započeo njegov brat Nikola, pa su se tako povezali s glavnim mađarskim vođama. Kad je godine 1666. umro Lippay, a god. 1667. ugarski palatin Franjo Wesseleny, hrvatsko-ugarski savez će se potpuno raspasti zbog različitih ideja i načina vođenja urote. Uskoro je bečki dvor koji je provodio centralizam i apsolutizam, ne mareći za prava hrvatskog naroda i potpisane obveze Pactom Conventom iz godine 1102., sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Nevješto pripremana zavjera bila je otkrivena upravo u vrijeme kad je Fran Krsto Frankopan počeo spremati oružani ustanak.


    Car Leopold I. doveo je hrvatske velikaše godine 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino - smrt.
    Zrinski i Frankopan 18. travnja 1671. osuđeni su zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na strašnu smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Noć uoči pogubljenja, dvojica velikaša posljednji su se put sastala i oprostila. 30. travnja 1671. sva su gradska vrata u Bečkome Novom Mjestu bila zatvorena, a stratište je okružila naoružana vojska. Kao posebna milost osuđenicima je oproštena kazna odsijecanja ruku. Prije smaknuća dvojice velikaša, kao i njihove obitelji, lišeni su plemstva, a njihova imanja zaplijenila je država. Tako su nakon dugotrajne istrage bili osuđeni i pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, te F. Nadasdy i E. Tatenbach, na zgražanje i zaprepaštenje Hrvatske i Ugarske, te čitave Europe.
    Prije smrti Petar Zrinski je svojoj ženi Katarini napisao oproštajno pismo (Moje drago serce), koje je već godine 1671. prevedeno na nekoliko svjetskih jezika.
    Odmah potom bečka je središnja vlast potpuno opljačkala i uništila dvije najslavnije obitelji u hrvatskoj povijesti. Tako je i neki mletački poslanik zapisao: "Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj."


    Godine 1907. "braća hrvatskog zmaja" su pronašli kosti hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Fran Krste Frankopana, a godine 1919. hrvatski rodoljubi su njihove ostatke prenijeli i sahranili u Zagrebačku katedralu. Na njihovom grobu uklesana je poznata izreka kneza i pjesnika Frana Krste Frankopana: "Navik on živi ki zgine pošteno".


    Posjedi Zrinskih i Frankopana, gotovo polovina hrvatskih područja koja su još bile u sastavu "ostataka ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva" zajedno sa svim njihovim prihodima, došli su pod izravnu tuđinsku upravu, odnosno upravu bečkoga dvora. Ozaljski kulturni krug Zrinskih i Frankopana nestao je prije nego što je uspio potaknuti i proširiti hrvatsku pisanu riječ među stanovništvom.
    Banska stolica ostala je upražnjena sve do 1680 godine, kada je na nju postavljen Nikola Erdeljić (Erdody), hrvatski velikaš mađarskog podrijetla, eksponent dvora i dugogodišnji neprijatelj Zrinskih. Otpora dvorskom apsolutizmu te centralizaciji i germanizaciji uprave u Hrvatskoj više nije bilo.


    30.04.1996. Hrvatska pošta je izdala marke sa likom Fran Krste Frankopana i Petra Zrinskog.

   


    dvorac , neutvrđeni reprezentativni stambeni objekt građen najčešće izvan gradova i namijenjen povremenom, ladanjskom boravku vlasnika; do XVI. st. ima obrambeni karakter. Takav tip objekta grade pripadnici vladajućeg sloja od antike (villa rustica) preko razdoblja feudalizma do kraja XIX. st. Dvorac se redovito nalazi na istaknutim točkama posjeda, unutar vrta, parka s paviljonima, glorijetama, ukrasnim fontanama, skulpturama; njemu pripadaju i gospodarske zgrade, obično sa stajama za konje, što sve zajedno tvori jedinstvenu građevnu i estetsku cjelinu. Dvorac se kao raskošan arhitektonski tip objekta javio u doba renesanse, a naročito urešene i dimenzijama velike oblike dobiva u razdoblju baroka. Reprezentativna namjena uvjetuje vanjski izgled i unutarnji prostorni raspored (dekorativno raščlanjena pročelja, impozantna stubišta, svečane dvorane s ogledalima i drugim ukrasima, bogato dekorirane galerije, a neki dvorci imaju čak i kazališta, kupelji i dr.) Poznati su renesansni dvorci u Francuskoj (u dolini rijeke Loire), Njemačkoj (Nymphenburg, Sanssousi), Austriji (Schönbrunn), Engleskoj (Osterley, Glamis), Italiji (Belvedere u Frascatiju, Villa Rotonda), a u Hrvatskoj dvorci u Hrvatskom zagorju, sjevernoj Hrvatskoj, renesansni ljetnikovci na području Dubrovačke Republike i stancije u Istri.