Zanimljivosti o - Špilja Mramornica



Putopisac Abbe Alberto Fortis

    Abbe Alberto Fortis (rođen kao Giovanni Battista Fortis, 1741.-1803.) bio je talijanski pisac i prirodoslovac. Sa 16 godina pristupio je padovanskom sjemeništu i postao redovnik augustinskog reda, no zbog svoje sklonosti putovanjima bez znanja njegovih nadležnih i znanstvenim istraživanjima Dalmacije bio je prisiljen napustiti svoj duhovni red. Za život dalje zarađuje svojim znanstvenim radom, istraživanjem, pisanjem i suradnjom s raznim znanstvenim časopisima.

    U Istri je boravio više puta, jer je po nalogu mletačkog Senata te svojih pokrovitelja F.A.Herveya i Johna Stuarta, škotskog plemića i grofa od Butea, 1765.–91. često putovao u Dalmaciju, a morem se iz Venecije putovalo duž istarske obale. Istraživanja prirode, folklora i gospodarstva toga područja proširio je proučavanjem povijesti, običaja i kulture kraja pa je donekle naučio i hrvatski, kojega je u duhu toga doba nazivao ilirskim. Najvažnije mu je djelo Put po Dalmaciji (Viaggio in Dalmazia dell' Abate Alberto Fortis) čije je najpoznatije poglavlje, poglavlje o Morlacima (seljacima u zaleđu Dalmacije), posvetio svom meceni Stuartu koji se i sam zanimao za morlakizam. U djelu se nalazi i prva zapisana verzija Hasanaginice, dana u izvorniku i prijevodu na talijanski, koju je zapazio i na njemački preveo J. W. Goethe, a zatim ju J. G. Herder uvrstio u zbirku Narodne pjesme (Volkslieder, 1778).



    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.