Zanimljivosti o - Kaštel Boljun



Boljun

    Boljun je prastari gradić u sjeveroistočnoj Istri u Općini Lupoglav, nastao uz još i danas dobro očuvani srednjovjekovni kaštel, sa širokim pogledom na plodnu dolinu Boljunčice i planinski masiv Učke. Od 15. do kraja 17. stoljeća ovaj “niti grad niti selo” bio je na svom vrhuncu, imao je svoje suce i župane, o brojnim oltarima crkava brinule su se bratovšine, pisalo se i podučavalo glagoljicu. Od tada do Boljun gubi na značenju i život gotovo staje, ali gradić ne propada, već i danas svojim vizurama ugodno iznenađuje svakog izletnika. Gostu željnom odmora Boljun pruža sve što mu treba: udoban smještaj, netaknutu prirodu, mir i naravno, specifične lokalne specijalitete u mjesnoj konobi.


"Boljunska kronika"

    Istarska glagoljska baština već je stoljeće i pol predmet intenzivnog znanstvenog proučavanja i objavljivanja, međutim, to što se minulih desetljeća objavljivalo o mnoštvu sačuvanih glagoljskih tekstova nastalih tijekom stoljeća na istarskome tlu, najvećim je dijelom ipak čitljivo tek stručnoj publici i obrazovanijim čitateljima.

    Lijep i uspješan pokušaj da se dio istarske glagoljske baštine predstavi u popularnijoj formi, da se običnog čitatelja koji želi znati »kako je to nekad bilo« ne prestraši svescima od nekoliko stotina stranica, a da se istovremeno zadrži dignitet znanstvenog rada, učinila je objavljivanjem »Boljunske kronike« porečka nakladnička kuća Errata Corrige, vlasnika Drage Orlića, koji je ovom izdanju i urednik. Kako sam Orlić voli isticati, »Boljunska kronika« je lijepa knjiga kojom se njeni autori doista mogu podičiti, ali je, dodao bih, i vrlo korisna, informativna, edukativna, pa čak i zabavna.

    »Boljunska kronika« je glagoljski rukopisni dokument od svega desetak stranica. Trojica boljunskih župnika – Vicenc Frlanić, Ivan Križmanić i Bernardin Velijan – zapisivala su u toj kronici značajne događaje iz svijeta, ali i iz svoga zavičaja. Kronika bilježi događaje od 1451. do 1622. godine, s jednim dodatnim latičinim zapisom iz 1710. godine.

    »Seoba« glagoljskih knjiga iz Istre. Te godišnje »flash vijesti« zapisivane su na slobodnim početnim stranicama dviju »poslovnih« knjiga boljunskih glagoljaša: prva je »Računi od dot crekvenih (1595.-1660.)«, a druga »Knjiga oltara bratovštine sv. Roka (sv. Katarine i sv. Blaža) iz Boljuna (1595.-1663.)«. »Boljunsku kroniku« je Dražen Vlahov, vrstan proučavatelj istarskih glagoljskih rukopisa, ranije obrađivao u znanstvenim člancima, a ovo je prvo njeno objavljivanje u samostalnoj knjizi, uz više korisnih popratnih priloga.

    U uvodnom poglavlju daje se kratak presjek kroz povijest spomena Boljuna u povijesnim dokumentima i navodi popis poznatih glagoljskih knjiga iz ovog gradića (a ima ih desetak). Slijedi kratak tekst o »seobi« glagoljskih knjiga iz Istre (danas rasutih od Beča i Kopenhagena do Ljubljane i Zagreba) u kojem se naglašava značaj rada svećenika Jakova Volčića, koji je mnoge od tih rukopisa prvi u novije vrijeme (u 19. stoljeću) vidio i transliterirao (prepisao s glagoljice na latinicu), a među njima i »Boljunsku kroniku«. Autor nam zatim predstavlja trojicu zapisivača »Boljunske kronike«, među kojima je najviše zapisa ostavio kronološki prvi od njih, Vicenc Frlanić.

    Iz zapisa u drugim boljunskim glagoljskim knjigama Vlahov rekonstruira život i rad župnika Vicenca Frlanića, za kojeg se ispostavlja da je imao barem troje djece. Kao najmarniji boljunski kroničar, i sam je Frlanić »završio« kao vijest u toj istoj kronici. Naime, njegov nasljednik Ivan Križmanić zapisao je da su 12. rujna 1612. godine Boljun opustošili »neverni Arbanasi«, koji »požgaše vse mesto da malo hiš osta« te uz ostala zlodjela »ubiše plovana boljunskega«. Križmanić je autor manjeg broja zapisa na kraju kronike, a Velijan samo jednoga.

    Vijesti o velikim bitkama i ratovima. U knjizi dalje slijedi analiza glagoljskog kurzivnog pisma »Boljunske kronike« te ukazivanje na problem njenog čitanja. Naime, još od Jakova Volčića, koji je ovaj tekst prvi »pročitao« i prepisao na latinicu, pa preko kasnijih »čitača«, Rudolfa Strohala i Anđelka Badurine, a Dražen Vlahov je četvrti, bilo je različitih »dešifriranja« pojedinih slova ili riječi u zapisima, čime se mijenjao i smisao odnosno sadržaj pojedinih zapisa.

    Vlahov, međutim, ukazuje na činjenicu da Volčićevo, kronološki prvo čitanje »Boljunske kronike« nije valorizirano u kasnijoj znanosti, dapače ostalo je nepoznato, pa u nastavku knjige slijedi najprije cjelovita Volčićeva transliteracija, a zatim i konačna transliteracija Dražena Vlahova. Sva u prošlim čitanjima sporna mjesta označena su i objašnjena bilješkama, tako da se mogu pratiti i razlike u interpretacijama. Za one koji tek žele naučiti glagoljicu, u knjizi se donosi i tablica glagoljskih slova s njihovim latiničnim pandanima i brojčanim vrijednostima te prijepis »Boljunske kronike« uglatom glagoljicom, zapravo njezinim kompjuterskim fontom. Slijedi neizostavni faksimil originala ovog dokumenta, zaključak, sažetak, popis literature, i tu je, na 125. stranici, kraj ove majušne, ali sadržajem prebogate knjige.

    Najveće bogatstvo ipak se krije u samim zapisima »Boljunske kronike«. Boljunski su župnici tu bilježili vijesti o velikim bitkama i ratovima onoga doba, između Mlečana, Turaka, Mađara, Arbanasa, uskoka, vojski bečkih careva i hrvatskih banova. Klis, Ostrogon, »trdni Sisak«, Bosna, »Erusolim«, mjesta su na koja se odnose te vijesti, ali ratnih zbivanja, osvajanja i pljački nije bila pošteđena ni Istra.

    Iz meteorološke povijesti Istre. Kronika sadrži i vijesti iz meteorološke povijesti Istre: 20. siječnja 1541. »pomreše uliki i smokvi pod Učko i v Istrie«; 19. travnja 1595. »pade sneg velki do mora i tada ne cvatehu črešne i višne«; 1600. godine se popu Frlaniću čak i vino u kaležu sledilo. I bliža okolica je zanimljiva boljunskim kroničarima: 1584. je požar »pogorio« Pazin i uništio 150 kuća, a šest godina kasnije izgorio je kor u pazinskoj crkvi sv. Nikole. Bilježe se i astronomske pojave: 1574. godine zapisivač je vidio »zvezdu z repom zgoru na poldan«, a repatica se opet pojavila 1580. godine. S neba su stizale i druge neobične pojave: 21. siječnja 1611. godine »ptiči dleski leteči sunce zakrivahu od velikega mložastva i mlogo mrtveh padaše«.

    Suše i jake zime desetkovale su ljetinu i izazvale poskupljenje namirnica (uredno se navode cijene!), ali bilježi se i boljunski kraj i poplave, primjerice 1615. godine kada »vse žito po nivah vaze voda«, a »pole bolunsko kako more beliše«. Posljednji zapis, latinični, neidentificiranog autora, unesen skoro puno stoljeće nakon zadnjeg glagoljskog, slijedi duh cijele Kronike i izvješćuje kako je 1710. godine, 30. svibnja, »strel tresnula v zvonik i vseh oneh ki su bili pod zvonikom je umorila ali čast Majki božjoj su vsi uživili, palo je na tla 8 peršon«.

    Prateći zapise iz »Boljunske kronike« kao da čitamo strip, ili novinske rubrike tipa »vjerovali ili ne«, tako su živahni ti zapisi, unatoč arhaičnom jeziku i ponekim manje razumljivim riječima. Možda bi još jedino rječnik ili tumač pojmova nedostajao pa da ova knjiga bude savršena. Većina sačuvanih glagoljskih knjiga uglavnom su suhoparne gomile podataka iz kojih se tek velikim trudom mogu izdvojiti detalji koji nam dočaravaju vrijeme u kojem su nastali. Ova knjiga, međutim, to čini izuzetno efektno, pregledno, razumljivo i sadržajem potpuno očaravajuće.


    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.