Zanimljivosti o - Kaštel Grobnik



Grobnišćina ili Grobinština

    Grobinština ili Grobnišćina je kraj u zaleđu Rijeke, na području Primorsko-goranske županije. Površina Grobinštine je 195 km2.Ona se sastoji od dvije općine - Čavle i Jelenje. Općina Čavle je prostrano manja-zauzima 30% površine Grobništine ili 53 km, ali ima veći broj stanovnika - od oko 12000 stanovnika Grobništine u općini Čavle živi oko 7500 stanovnika. Prema povijesno neutvrđenim dokumentima ime Grobnik prvi puta se spominje 1260.godine, nakon bitke protiv Tatara, koja nije dokazana pa se ona vodi kao legenda. Prije spomenute bitke Grobnik je bio poznat pod imenom Jelen.




Legenda o Grobničkim dondalašima (zvončari)

    Kad su za vrijeme provala svojih Turci ili Tatari došli do Grobničkog polja, ondašnji pastiri nisu se imali čime braniti, pa su se ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvona, na glave stavili strašne maske, u jednu ruku sjekire, koje i danas zvončari zovu balte (prema mađarskom), a u drugu ruku vrećice s pepelom i počeli jako zvoniti i galamiti. Turci ili Tatari su se jako prestrašili ti strašnih čudnih bića i pobjegli glavom bez obzira.

    Kad se približavalo vrijeme karnevala uvijek su pitali: «Kad će doći onaj dan kad je kaurin poludio?» U čast toga običaja i danas zvončari obilaze sela, opasani zvonima sa strašnim maskama na glavi, drvenim sabljama ili sjekirama, a vrećicu s pepelom - što je bila i u funkciji poticanja plodnosti, više ne nose i ne posipaju pepelom okolnu žensku publiku.




Bitka na Grobničkom polju

    Bitka na Grobničkom polju je legendarna bitka koja se vodila na toj lokaciji u zaleđu Rijeke godine 1242. i u kojoj su hrvatske snage porazile tatarsku (mongolsku) vojsku, čija je namjera bila prodrijeti dalje u Europu s ciljem osvojiti je. Temeljena na narodnoj predaji, potkrijepljena arheološkim nalazištima iz više različitih pretpovijesnih i povijesnih razdoblja koja su otkrivena na području Grobničkog polja, bitka se, prema općenitom mišljenju stručnih krugova, u stvarnosti nije ni dogodila, jer nema vjerodostojnih dokaza o njoj, pa se smatra legendom.

    U sklopu svoje ekspanzije pod vrhovnim vodstvom Džingis-kana, Mongolsko Carstvo je u dvadesetim godinama 13. stoljeća došlo do granica europskih zemalja. Nakon osvajanja Rusije i Poljske, na red je došla Ugarska, gdje je u bitki na rijeci Šaju godine 1241. ugarska vojska predvođena kraljem Belom IV. teško poražena. Kralj se uspio spasiti i počeo uzmicati u pravcu Hrvatske, a tatarska ga je brza konjica progonila, usput poharavši sva područja kojima je prolazila. Poznato je da se Bela IV. sklonio u Trogiru ili na obližnjim otocima i da ga progonitelji nisu uspjeli uhvatiti.

    Nekako u to vrijeme su se, prema predaji, Tatari (uobičajen tradicionalni hrvatski naziv za vojsku sastavljenu od brojnih različitih azijskih naroda i plemena, predvođenu mongolskim vođama) našli i na Grobničkom polju. Tu ih je dočekala hrvatska feudalna vojska, čiji sastav, brojnost, kao ni njen zapovjednik, nisu poznati. Zna se samo da su Tatari, kojima je na čelu bio Džingis-kanov unuk Batu-kan, bitku izgubili i da su skoro svi izginuli, te da je poprište sukoba bilo prepuno mrtvih tijela, odnosno grobova.Povijesno verificirane činjenice govore da je tatarska vojska koja se 1242. godine nalazila u Hrvatskoj iznenada napustila naše krajeve, što je bilo u vezi sa smrću vrhovnog kana Ogotaja i sudjelovanjem Batu-kana na kurultaju - skupštini kanova za izbor njegovog nasljednika.




Turska opsada

    Od kraja 15. do pocetka 17. stoljeca, narod je stalno bio u strahu od Turaka. Za vrijeme posljednjih napredovanja turske vojske prema primorskim krajevima oko 1600. godine, senjski su uskoci često znali u Rijeci pričati o njihovim žestokim bitkama s Osmanlijama. Među pukom su se proširile vijesti o tome što su Turci učinili u Lici, a strah je zavladao kad se proculo da su upali i u Gorski kotar. Panika je zahvatila Rijeku i okolicu kad se jaka turska vojska utaborila na obližnjem Grobničkom polju. Za vrijeme opsade Riječani su podizali oči k nebu i molili Sv. Mihovila da kamenjem s neba pobije Turke. Tih je sudbonosnih dana 1601. godine hrvatski velikaš Zrinski gledao s Gradine kod Jelenja kako se velika turska vojska priprema za konačni juriš. Gledao je i bio vrlo potresen, jer je znao da od njegove šake junaka neće ostati ništa kad se među njih sruče brzi muslimanski konjanici. I kako to često biva kod legendi, različita su tumačenja kako se točno odvijela neravnopravna bitka, točnije kako je poginuo turski paša.

    Kad su turski vojnici ostali bez paše, dali su se u bijeg bez povratka. Pri bijegu Turaka nebo je uslišilo molitve Riječana i s njega je počelo padati goruće kamenje, koje je Turke zatrpalo i na polju su ostali jedino njihovi turbani. Kao uspomenu na taj događaj riječki su zlatari, morettisti, izradili naušnice s likom crnca s muslimanskim turbanom na glavi.

    Morčiće su rado nosile žene iz Rijeke i svih okolnih krajeva. To je dakle i priča o morčiću, koji i danas u svojstvu originalnog primorskog nakita podsjeća na onaj sudbonosni dan kad je na Grobničkom polju "kamenje s neba padalo".


    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.