Zanimljivosti o - Tvrđava Nehaj




Povijest Senja

    Senj je naselje staro više od 3000 godina. Sredinom II. st. pr. Kr. Rimljani preuzimaju kontrolu nad gradom i nazivaju ga Senia. Senia postaje trgovačko, prometno i kulturno središte ovog dijela Jadranske obale, s gradskom vijećnicom, vodovodom, termama (kupalištima), hramovima i sl., o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi kamenih spomenika, skulptura božanstava, arhitekture i groblja.

    Hrvati u srednjem vijeku podižu novi grad te ime antičke Senie preoblikuju u Senj. O povijesti hrvatskoga Senja nema puno zapisa, sve do sredine XII. st. kad se osniva biskupija, što ukazuje na važnost grada.



    U XII. i XIII.st. grad pripada viteškom redu templara. Poslije ga preuzimaju krčki knezovi - Frankopani. Razvija se trgovina, raste značaj prometa u luci, grade se brojne crkve i samostani u gradu i okolici. Sredinom XV.st. Senj postaje vojno središte radi sve bliže osmanlijske opasnosti, ali i zbog obrane od Venecije. Godine 1463. Turci su prvi put pod zidinama Senja. Godine 1468. Turci su drugi put pod zidinama Senja. Da se Turci ne domognu Senja, kralj Matija Korvin oduzima 1469. grad Frankopanima i u njega dolazi njemačka posada. Senj postaje sjedište Senjske kapetanije u čijem se sastavu nalaze tvrđave Otočac, Prozor, Brinje, Brlog, Karlobag, Jablanac, Starigrad, Ledenice i Novi Vinodolski. Osnutak Senjske kapetanije bio je začetak Hrvatske Vojne krajine. Ovim činom su Hrvati navijestili rat, koji će uz prekide trajati puna tri stoljeća, i Turskom carstvu i Mletačkoj republici.

    Ratni pohodi početkom XVI. st. opustošili su Senj i okolicu, a u grad dolaze brojne izbjeglice. Za potrebe obrane 1558. godine završena je izgradnja tvrđave Nehaj te se formiraju vojne postrojbe – znameniti senjski uskoci, koji će do početka XVII. st. uspješno braniti Senj. S pokoljem Mlečana u Karlobagu 10. siječnja 1615. počeo je uskočki rat ili rat za Gradišku, između Austrije i Venecije. Njega su lukavo izazvali Mlečani u želji da postanu jedini gospodari Jadranskog mora i dokažu svoje lažno pravo kojega su jedino osporavali senjski uskoci. Iako u ovom ratu uskoci nisu poraženi, njemački car, austrijski nadvojvoda, papa i drugi saveznici sramotno su ih izdali. 1617. godine u Parizu je sklopljen, a u Madridu potpisan mir između Austrije i Venecije kojim je zaključeno da u Senj dolazi njemačka posada, da se uskoci koji su djelovali protiv Mlečana moraju iseliti u Brinje, Otočac, Brlog, Vinodol i Istru te da se svi uskočki brodovi moraju spaliti. To je označilo nestanak uskoka s povijesne pozornice.


Par zanimljivosti

    U žbuki je križem označeno mjesto gdje su prema legendi uskoci zazidali živa fratra koji je namjeravao otvoriti Turcima vrata tvrđave. U zidu se stvarno nalaze skeletni ostaci, ali radi se o moćima sveca koje su izvađene iz oltara crkve Sv. Jurja i pohranjene u zid kao znak vjere i zaštite od neprijatelja.

    U podnožju ulaza u tvrđavu nađena je godine 1964. i Senjska glagoljska ploča iz XII. stoljeća, dokument rane hrvatske pismenosti i kulturno-vjerske posebnosti.

    Senj je uz Omišalj jedini dobio ispravu od pape da se misa može voditi na hrvatskom jeziku što je u ono vrijeme puno značilo znamo li da se misa služila samo na latinskom.

    Nehaj je i simbol grada Senja te se u stiliziranom obliku nalazi i na grbu grada.

    Senjske zidine starije su od zidina Dubrovnika, Zadra, Korčule i Šibenika i spomenik su prvog reda.

    Senjski uskoci nisu primali redovitu pomoć ili plaću ni od koga, a najmanje od svojih krajiških generala, austrijskih nadvojvoda i njemačkih careva. Dapače, ovi suvereni često su uskocima ostajali dužni kukavnu plaću i po više godina, a ako bi im pomoć bila osigurana, onda bi to iskoristili carski povjerenici, nemoralni oficiri i trgovci posrednici koji su potkradali i ucjenjivali uskoke isplatom u novcu, hrani i odjeći.

    Duž obale i svuda po kopnu senjski su uskoci imali svoje istomišljenike i rođake koji su ih tajno i brzo, danju dimom a noću vatrom, o svemu obavještavali. Stoga su Mlečani i Turci redovito bili iznenađeni kada bi se našli u uskočkom okruženju. Uskoci bi se često našli i u bezizlaznim situacijama pa im je uz sreću bila potrebna i velika snalažljivost i hrabrost. Najčešće bi izbjegli smrt ili nesreću, što je Mlečanima bilo neshvatljivo i Minucio priznaje: „Izgleda da su imali pomoć vjetrova mora i samih vragova.“

    Nošnja senjskog uskoka bila je onakva kakvu je nosio u svome zavičaju. Hlače su bile od grubog platna. Nogavice uske do koljena, a gore malo šire. Na nogama vunene čarape, a preko toga natikače ili opanci. Povrh košulje imali su prsluk – jačermu, a povrh toga haljetak koji seže do koljena. Opanci su bili lagani i od sirove kože pa su dugo odolijevali oštrom kamenju. Na glavi su nosili crvenkapu sa ždralovim perom. Zimi su nosili još i kabanicu s naplećkom ili gunj kao zaštitu od kiše, vjetra i studeni.

    Oružje senjskog uskoka sastojalo se od mušketa (puške), sjekire ili buzdovana. U čemeru je stajao handžar, kubure i nož. Uskoci su bili izvrsni strijelci. Oružje im je bilo tursko ili mletačko – neprijatelja su tukli njegovim oružjem.

    Senjskim kanalom često je bjesnila senjska bura od koje su strepili mletački kapetani i nisu joj mogle odoljeti velike galije i ratni brodovi. Te bure se jedino nije bojao senjski uskok. On ju je jedini znao iskoristiti za svoje jedro, da probije mletačku blokadu i izbjegne ratnu opasnost. Za svoje nalete po moru senjski uskoci imali su po potrebi 10, 20 i 30 „malenih“ i „velikih“ dugih brodova, sličnih fustama, nalik na jadranske bracere. Bile su to brzoplovke koje su plovile na jedra i pet do dvanaest pari vesala. Na takvim brodovima znalo je biti od 20 do 50 ljudi. Plovili su velikom brzinom uskim kanalima i uz plićake, uglavnom noću, na zapad sve do Pule, Pirana i Monfalconea, i na jug sve do Neretve i Boke Kotorske. Lađe su bile obojene crno i crveno – simbolima smrti i krvi, te su svojom iznenadnom pojavom predstavljale strah i trepet za sve mletačke, turske i druge neprijateljske brodove.


    gradina , 1. arheološka Prapovijesna utvrda, kasteljer. Srednjovjekovni burg ili njegove ruševine. 2. Mjesto gdje je nekada bio burg, po tome česti toponimi.