Zanimljivosti o - Velički stari grad



Turski grad

    Velički stari grad, danas slično većini istovremenih gradova poznata kao Turski grad, imala je gotovo isključivo obrambenu funkciju, pa je zato relativno mala (dužine oko 40 m, širine blizu 20 m), ali solidno i čvrsto građena lomljenim kamenom dobre kvalitete čiji su slojevi ravnani svakih pedesetak centimetara. Vrlo je jednostavna i bez ikakvih pokušaja prilagođavanja terenu. Tlocrtnom se kompozicijom prilično razlikuje od svih sličnih građevina u Požeškoj kotlini, a među hrvatskim utvrdama ima sličnosti jedino s Lipovcem pokraj Samobora (koji je dozvolu za gradnju od kralja dobio 1251.). To je inače izduženi peterokut koji je oštrim bridom okrenut prema sjeveru, jedinoj strani svijeta odakle je pristup relativno jednostavan. Utvrda se zapravo sastoji od dva dijela – trokutaste branič-kule na sjeveru i dvorišta s južne strane. U tom su se dvorištu poslije bile smjestile još neke zgrade koje su dijelom prikrile prvotno krunište. Dvostruki se ulaz u grad nalazi s istočne strane i zaštićen je slobodno postavljenim zidom koji je dobro sačuvan. Zidovi su sa svih strana relativno dobro očuvani, ali ih na zapadnoj strani nema. Pregradnih zidova, međutim, nema nikakvih, tek su mjestimice vidljivi njihovi temelji. Zidovi su bili vrlo široki pa je iza kruništa (50 cm) bilo dovoljno mjesta i za smještaj straže. Vrh trokutaste branič-kule djeluje zaista monumentalno, poput pramca broda koji je okrenut prema sjevernim nepogodama i vjetrovima koji su često vrlo jaki na tom izloženom mjestu. U unutrašnjosti je kula imala prizemlje s tri kata. Na prve dvije etaže bio je postavljen kamin, a na drugom je katu bio zahod s otvorima koji su bili okrenuti prema zapadu.

    Branitelji su se na katove vjerojatno penjali ljestvama u unutrašnjosti kule. Posljednji je kat najvjerojatnije bio od drva, a čini se da je ta etaža bila namijenjena isključivo obrani jer nema nikakvih tragova otvora. Na taj se kat vjerojatno dolazilo preko vanjske drvene galerije koja je ujedno povezivala istočno i zapadno krunište obodnog zida.

Velički samostan - Samostan i crkva Sv. Augustina

    U veličkom samostanu djelovao je novicijat i javna gimnazija koju je pohađalo i do 40 učenika iz Slavonije, Srbije i južne Ugarske, a njezini su đaci mogli nastaviti studij teologije u Italiji. Škola je djelovala kroz cijelo 17. st., čak je 1725. kratkotrajno imala i studij filozofije. Samostan je bio i sjedištem biskupa. U veličkom je samostanu dugo živio i djelovao legendarni fra Luka Ibrišimović Sokol, vođa narodnog ustanka za oslobođenje Slavonije od Turaka. Nakon što je Velika postala kadiluk u nahiji Požega u Požeškom sandžaku, samostan je ukinut i prelazi u privatno vlasništvo sve do 1924. kada je srušen.




"Begluk"

    Trgovanje plodom pitomog kestena bio je monopol za turske plemiće, age i spahije. Plod kestena pripremao se na razne načine u turskoj kuhinji, koja osobito cijeni kolače i slastice. Da su Turci bili istinski ljubitelji pitomog kestena i njegovog ploda, govori podatak da se jedna šumska sastojina pitomog kestena, koja je bila u posjedu ondašnjeg turskog gospodara Veličkog grada zvala, a i danas se zove "Begluk".



    dvor , 1. Glavno vladarevo sjedište, zgrada u kojoj vladar obitava zajedno s članovima svoje obitelji i dvorjanicima te je dvor ujedno njegova službena rezidencija. Od renesansnog doba vladarski dvorovi poglavito se podižu u gradovima, koji time postaju stalna državna sjedišta. – U srednjovjekovnim komunama naziv dvor oznaka je za sjedište (palaču) komunalne vlasti (knežev dvor). 2. Manja plemićka kuća: plemićki dvor (curia nobilitaris); sjedište crkvene župe: župni dvor. 3. Skupina osoba koje su u pratnji ili izravnoj službi vladara (dvorske službe) ili su članovi njegove obitelji. Pojedincima iz pratnje dodjeljivao se u skladu s njihovom službom određeni naslov (palatin, komornik, peharnik, štitonoša, rizničar, kapelan i dr.); s vremenom su takvi dužnosnici preuzeli službe upravljanja i vojna obilježja. Dvorsku pratnju činili su i ondje nastanjeni umjetnici, znanstvenici i književnici (dvorski kroničari). Dvorski ceremonijal bio je strogo propisan nizom pravila. Poznati su ceremonijali francuskog i burgundskog dvora u srednjem vijeku, talijanskog dvora u doba renesanse, španjolskog dvora od XVI–XVIII. st. i dr. U hrvatskoj državi u doba vladanja kneževa i kraljeva iz narodne dinastije dvorske su se službe razvijale prema analogiji franačkog dvora i sadržavale temeljna obilježja onodobnih vladarskih dvorova zapadnoeuropskih država.