Zanimljivosti o - Kaštel Trsat


Svetište Gospe Trsatske

    Na Trsatsku utvrdu snažno je utjecala blizina velikoga marijanskog svetišta Gospe Trsatske s franjevačkim samostanom. Uz nastanak svetišta vezano je mnoštvo legenda. Najpoznatija je ona prema kojoj su anđeli prenijeli kućicu Sv. Obitelji iz Nazareta nakon pada posljednjeg uporišta križara obalnog grada St. Jean d'Acre (današnji Akkon u Siriji). Grad je pao 10. svibnja 1291., a iste je noći, prema predaji, nazaretska kućica osvanula podalje od župne crkve Sv. Jurja, na mjestu zvanom Ravnica, u vlasništvu neke udovice Agate. Bila je sagrađena od cigle sivozelene boje, 44 pedlja dugačka, 20 široka, a 28 visoka. Narod se ujutro vrlo začudio, ali je bolesni trsatski župnik Aleksandar smjesta objavio da mu se u snu ukazala Majka Božja i priopćila da je riječ o istoj kući u kojoj je anđeo Gabrijel navijestio začeće Spasiteljevo. To je s veseljem prihvaćeno i narod je počeo hrliti sa svih strana. No ta je čudna kućica stajala tamo do 10. prosinca 1294. kada su je anđeli podigli i odnijeli u Italiju, najprije u blizini grada Ancone, a potom u Loreto, gdje je danas svetište Gospe Loretske, a preko kućice izgrađena veličanstvena crkva. Čini se, međutim, da tu legendu ne treba odbaciti. Naime križari su napuštajući Svetu zemlju sa svetih mjesta odnosili raznovrsne relikvije, pa nije nevjerojatno da su poželjeli prenijeti i Svetu kućicu. U to se uklapa i činjenica što predaja tvrdi o prijenosu anđela, a "anđelima" su u to vrijeme nazivali redovnike, napose franjevce. Stoga je moguće da su nazaretsku kućicu prenijeli franjevci ili templari morskim putem najprije na Trsat, a potom u Anconu. Razlog zašto je kućica neko vrijeme bila na Trsatu možda se može objasniti ondašnjim nesigurnim političkim uvjetima u Anconi, inače glavnoj luci za odlazak u križarske ratove. Postoje i neka druga objašnjenja, a autentičnost Svete kućice navodno potvrđuju i arheološka iskopavanja u Svetoj zemlji i Loretu.




Giovanni Francesco Bernandone, sv. Franjo Asiški

    Uz trsatsku Ravnicu vezana je još jedna legenda. Na njoj je 1212., prema predaji, nakon brodoloma na putu za Siriju noćio Giovanni Francesco Bernandone, u povijesti zapamćen kao sv. Franjo Asiški, osnivač franjevačkog reda. Te je noći, navodno, imao viziju prijenosa kućice iz Nazareta, što će se dogoditi desetljećima kasnije.
















Papa Urban V

    Trsatsko je svetište postalo još slavnije po čudotvornoj slici Majke Božje koju je, opet prema predaji, ožalošćenim loretskim hodočasnicima iz Hrvatskog primorja, koji su stalno molili Majku Božju da svoju kućicu vrati na Trsat, poklonio papa Urban V., a koju je navodno naslikao sv. Luka. No, kako slika ima oznake romaničkog i obnovljenoga bizantskog slikarstva, ista je prije tridesetak godina pripisana nepoznatom autoru čijih se pet slika nalazi na hrvatskoj obali, dvije u Italiji i jedna u Belgiji.




Trsatica

    Dugo se smatralo da je Trsat ostatak japodske gradine Darsata od koje se razvilo rimsko naselje Tarsatica, ključna utvrda tzv. Liburnijskog limesa (rimska se Liburnija prostirala na potezu od Plomina do rijeke Krke u Dalmaciji). Tarsaticu prvi spominje rimski pisac Plinije 60. godine pr. Kr., a jedno od posljednjih njezinih navođenja je 799. godine kada "blizu liburnijske gradske općine Tarsatice" pogiba markgrof Erik, jedan od najuglednijih franačkih velikaša. Uvjerenje da je Trsat nekadašnja Tarsatica bilo je ponajprije zasnovano na sličnosti imena, iako na prostoru trsatske utvrde nikad nisu pronađeni arheološki tragovi ni predrimske ni rimske prisutnosti. U posljednje se vrijeme ipak drži da se Tarsatica nalazila s druge strane Rječine (na području riječkoga Starog grada). Nakon njezine propasti, preživjeli stanovnici sklonili su se u novo i nepristupačno naselje, najvjerojatnije u 12. stoljeću, pri čemu su sačuvali ime svoje nekadašnje postojbine. Stanovništvo se u međuvremenu slaveniziralo, a naziv grada Tarsaticae prilagodio se slavenskom izgovoru kao Tersat, Cersat i napokon Trsat.




    špilja ili pećina (njemački), pećina, prirodna šupljina u Zemljinoj kori koja se od otvora pruža horizontalno. Nastala je mehaničkim i kemijskim djelovanjem vode u različitim geološkim podlogama. Najzanimljivije su, kako postankom, tako i po živom svijetu koji u njima obitava, krške špilje. U Hrvatskoj su najpoznatije i turistički uređene špilje Veternica (Zagreb), Cerovačke špilje (Gospić), Vranjača (Split), Manita peć (Starigrad).